’80-godišnji pacijent nije uopće znao da mu je supruga bila bolesna, a kamoli da je preminula. Netko mu je trebao reći sve to. Kolegica skuplja hrabrost, slaže riječi i krene. Tišina… Muk… Tada plač, jecaji – plače on, plačemo mi. Suze se slijevaju niz naočale, masku. Samo smo ljudi. Slabi na ljudsku bol i nemoć. Tiho kaže: ‘Želim da joj naručite vijenac od 77 crvenih ruža od mene’. Plačemo svi… U tom trenutku on nas tješi i zahvaljuje: Sretan sam što ste bile uz mene.’