LIVIO MOROSIN & MAER “Hereza” – Čarobna kolaboracija istarskog dvojca

"Hereza" nije, kako se možda čini, album samo za uši sklone eksperimentu već pitak i uhougodan projekt zamišljen i odrađen kao vrhunski komad inteligentne i smione "popularne" glazbe koja se opire konfekciji mainstreama.



Piše: Zlatko GALL

LIVIO MOROSIN & MAER
Hereza
(Croatia Records)
**** 1/2

Livio Morosin je odavno već – još od suradnje s multiinstrumentalistom Dariom Marušićem – pokazao da ga odveć ne zanima špartanje utabanim stazama kantautorskog mainstreama već švrljanje manje komercijalnim no izazovnim žanrovskim puteljcima. Suradnja sa kantautorom Valterom Milovanom – Maerom (još jednim netipičnim svatom koji svakodnevni kruh zarađuje kao docent talijanistike  na Filozofskom fakultetu u Puli) te odabir elektronike (računala) umjesto Ovation gitare sve je samo ne neočekivana. Uostalom slične je projekte Livio radio i ranije surađujući, pored ostalih, i sa Željkom Šatovićem G.U.L.A.-om na instrumentalnom albumu „Motovun“; na osebujnom eksperimentalnom projektu u koji je „do balčaka“ bio uključen  i likovni umjetnik Danilo Dučak (nimalo slučajno autor sjajnog omota i novoga albuma).

Morosin – kao aranžer i producent – te kantautor Maer su očito kliknuli na prvu što zapravo ne čudi zna li se za Liviovu sklonost za „off“ projekte te Maerovu glazbenu prtljagu koju je sam nekoć zgodno nazvao „antikapitalističkom lounge glazbom“. Pokazao je to očito nastupni broj albuma (i prvi singl)“Lažemo se svaki dan“ sa sjajnim tekstom i maštovitim aranžmanom u kojemu se ćuti eho elektronike osamdesetih (sint-popa bandova poput Ultravoxa ili O.M.D.-a), baroknog popa u minimalističkom izdanju (što se doima kao oksimoron no upravo je o tome riječ)… No onaj ključni adut je pitka melodija sa refrenom koji u uho ulazi na prvu što je, zapravo, konstanta albuma kojeg – uzgred rečeno –ne bi bilo teško zamisliti niti u akustičarskom izdanju ili u verziji kakvog indie-rock banda. „Ljetna pjesma“ majstorski barata s istarskim folklornim motivom koji se poput crvene niti provlači brojem s odličnim ritmičkim uzorkom i “slapovima sinta“ koji stvaraju podlogu za neočekivani jazzy saksofonski solo gosta Luke Vrbaneca. Kao da je nakon osamdesetih dvojac kanio zakoračiti ravno u „elektroničke devedesete“.

„Čekati čekati“ je posve drugačija iako i ona ubacuje puhače (trubača Branka Sterpina). Lijena sporovozna tema koja kao da je nadahnuta šlagerom iz njegovog zlatnog razdoblja šezdesetih besprijekorno zbraja ambijentalnu elektroniku sa sugestivnim vokalom i upečatljivom trubom. „Hereza s Galiole“ priča je za sebe: fascinantan „filmičan“ broj u kojem se u talioničkom loncu miješaju prozračna elektronika s mrvu industriala, Maerova usna harmonika, sugestivan vokal te truba nadahnuta pustinjskom zvukovnicom Calexica ili Morriconea. „Pjesma iz D“ je novi povratak u sinti-pop osamdesetih, zarazno plesna i gotovo himnička stilizacija; zacijelo po guštu publike koja je gutala O.M.D. iz dana „Architecture And Morality“, Phila Oakleya ili Giorgia Morodera. Čisti zgoditak i za plesne podije i za radija na suprotnom polu od davnašnjih Morosinovih fascinacija Hiattom!

„Munida“ nije ništa slabija. Dapače. Moćan bas (koji na prvu zvuči kao podsjetnik na Dinovu amblematsku „Zašto praviš slona od mene“) uvodi u pitku plesnu temu, začinjenu ksilofonom i raskošnim udaraljkama, zvučnom tapiserijom koja bi mogla biti i nešto od onih znanih „gugutavih“ sintesajzerskih dionica s „Rubycona“ Tangerine Dreama te šaputavim vokalom. „Paranoia, paranoia let me go“ sjajno je konstruirana s dramatičnim uletima i punkoidnim dionicama te surferskom gitarom a „Škifo people“ izvrsna reggae stilizacija sa gotovo psihodeličnim instrumentalnim pasažima i Maerovim tekstom na (da li roverskom ili nekom talijanskom?) dijalektu. Na zaključnu „Mukalbu“ s razigranim udaraljkama, puhačima i diskretnim karipskim štihom, noge same od sebe cupkaju dok međuigre saksofona i klavijatura imaju nešto od Weather Reporta a Maerova usna harmonika broju daje posebnu aromu originalnosti.

„Hereza“ nije, kako se možda čini, album samo za uši sklone eksperimentu već pitak i uhougodan projekt zamišljen i odrađen kao vrhunski komad inteligentne i smione „popularne“ glazbe koja se opire konfekciji mainstreama. Kud ćeš bolje!