Naslovna fotografija: Sanja Šantak

Da li jedan intervju kroz tek nekoliko pitanja može približiti i oslikati jednu individuu, njezin karakter i bezbroj nijansi koje čine život? Kad se još k tome radi o umjetnici i glazbenici čiju prirodu krasi živahnost, intuitivnost, srčanost, koja je u konstantnom procesu promjene, kretanja i rasta, svaki pokušaj se čini manjkav i u tom kontekstu umišljen. Kad je u pitanju Maja Rivić, zadatak je tim teži.

Da bismo ulovili bit Maje Rivić bilo bi potrebno spoznati dimenziju vremena. Njezinu bit kao glazbenice i umjetnice promatrali bismo poput vode u pokretu. Ona je istovremeno i izvor i rijeka u pokretu i delta, kao takva postoji u svakom trenutku. Pokušati ju približiti čitatelju u ovom trenutku bila bi tek fotografija prolazne stvarnosti. Grafički ili glazbeni medij za izražavanje stalnih kreativnih poriva? Vokalistica Spine i Kreola ili Mimika Orkestra, sastava Maja’s Jazz Enthusiasm, heartcore improv projekta MILK ili pak nekog novog glazbenog momenta? Maja ne poznaje i ne priznaje granice, stvara ih i ruši kako ju osobni nagoni vode. Ona je bistra, otvorena i znatiželjna, nosi dovoljno ljubavi da zagrli čitav svijet, a svojim svjetskim glazbenim iskustvom donosi nam čarobne momente na domaću jazz scenu.

Kada se spomene tvoje ime, ne mogu ne pomisliti na vrijednu pčelicu Maju koja se nalazi u nezaustavljivom letu s jedne na drugu stranu nekog imaginarnog, apstraktnog svijeta u pokušajima kreiranja glazbenih i umjetničkih impresija. Je li to prava Maja Rivić? I je li moguće uloviti njezinu esenciju s obzirom na njezin konstantni rast?

Ja doista lebdim u nekom imaginarnom svijetu, za mene vrijeme teče drugačije, ne osjećam svoju dob, čak možda živim samo sada. Zapravo, imam osjećaj da ne znam tko sam, a što je možda preduvjet za umjetničkim traganjem. Ali lako moguće da ljudi oko mene osjete moju “esenciju”, jer duhovitost razotkriva.

Foto: Sanja Šantak

Svoj glazbeni put započela si u Zagrebu, a tragajući za novim mogućnostima odlučila si otići u London. Za takav (is)korak je potreban hrabar, istraživački duh, a obično je uvjetovan određenim ograničenjima u datom trenutku. Koliko je Zagreb stimulativna okolina naspram Londona? Koji elementi nedostaju mladim, kreativnim osobama poput tebe da procvjetaju punim sjajem u ovoj okolini?

Uvijek je lijepo baviti se glazbom, bilo gdje. No, s jedne strane nisam znala kako dalje napredovati, jer u Zagrebu nisam mogla studirati (popularnu) glazbu kao bilo koji drugi predmet, a bez Osnovne i Srednje glazbene škole o Akademiji nisam mogla ni razmišljati. A s druge strane, imala sam osjećaj, pjevajući autorske pjesme na engleskom jeziku, da ne pripadam niti ovdje, niti “svijetu”, jer on je negdje drugdje.

Stimulus za bavljenje glazbom, i potreba za tim, primarno dolazi iznutra. Tako da je u početku i Zagreb dobar za početak putovanja. No, rast i razvoj jako ovise i o okolini. Razlika između Zagreba i Londona je ta da je u Londonu jako velik protok ljudi iz cjeloga svijeta. Spontano dođete u doticaj s najrazličitijim kulturama, glazbenim stilovima i metodama. Dodajte tomu veliki ekonomski pritisak i često teške uvjete života, svi su nekako u istom loncu, nema maski i ograničenja, svi rade sa svakim, i sve je dopušteno – dijamanti nastaju pod velikim velikim pritiskom! Zato hrvatska glazba često zvuči sterilno, nepotrebno i samodostatno. Osim toga, u Londonu, mlada osoba često ne ovisi o volji roditelja, hoće li doći u kontakt s glazbom i instrumentima, jer im je to dio obaveznog školovanja, tako da se mnogi bave glazbom i veći je senzibilitet prema istoj.

Šest godina provedenih u Londonu svakako je morao ostaviti trag na tebe kao glazbenicu, ne govoreći samo o stečenom formalnom obrazovanju radi kojeg si i otišla u inozemstvo. Na koji način te ova mulitietnička i multikulturalna sredina oblikovala tokom tog perioda?

S osam godina otišla s majkom živjeti u Njemačku (Frankfurt/Main), gdje sam se prvi put susrela s multietničkim i multikulturalnim društvom. Mislim da me to jako senzibiliziralo te da sam kasnije u London otišla djelomično i zbog toga! No, živeći u Londonu kao odrasla osoba, sve sam bolje shvaćala koliki je zapravo “svijet”, koliko ljubavi i razumijevanja doista treba da bi se uistinu prihvatile sve kulturološke razlike. A biti glazbenik ili umjetnik bilo koje vrste, najbolji je put ka sjedinjenju sa sobom pa tako i sa svijetom. Imam osjećaj da mi je srce naraslo i da nekad mogu zagrliti cijeli svijet. A to mi puno znači..to mi možda znači najviše od svega.

Tamo je začet i projekt Mimika Orkestra, čudesan kolaž tradicionalne i suvremene jazz harmonije, progresivnog suvremenog zvuka, folklornog nasljeđa,… Gotovo u potpunosti formiran, projekt je preseljen u Zagreb u najboljem mogućem trenutku, usred svojevrsne renesanse jazz scene u Hrvatskoj. Jesmo li u krivu kad govorimo o takvoj percepciji?

Jako ste precizno opisali Mimiku. Takva glazba nije mogla nastati u savršenim uvjetima, kompozitor i saksofonist Mak Murtić, ju je između ostalog, stvarao u Londonu koji je inspirativan i težak, a s nostalgijom prema boljim vremenima na Balkanu. Izgleda da je, kad smo se Mak i ja vratili iz Londona u jesen 2016., zagrebačka scena imala ili dobila neki momentum te su svi počeli svirati sa svima, počeli su se otvarati klubovi, pokretati programi. Nije da toga nije bilo i prije, ali sad se doista jaše na valu! Nije dovoljno slušati YouTube, treba putovati, eksperimentirati sa “svijetom”, da bi se osvježila scena.

Privikavanje na novu staru sredinu izgleda djeluje vrlo stimulativno na tvoje impresionističke slike koje nastaju kroz nove projekte. Suradnje s brojnim izvođačima, Maja’s Jazz Enthusiasm, Maya & The Brassberries, MILK,…

Iako su to bili Makova ideja i nagovor da se vratimo u Zagreb, i London je već odavno bio naš dom, ja sam mu sada zahvalna na tome. Naime, dobro mi je došla promjena koja je donijela nova prijateljstva, više vremena za rad i istraživanje, ekonomski lakši život i potpuni nestanak stresa. U Zagrebu sam opet došla malo k sebi, opustila se i oslobodila te osjetila jaku želju za više sviranja. Obzirom da sam se u Londonu uglavnom bavila autorskim sastavima, tek sam u Zagrebu osnovala sastav Maja’s Jazz Enthusiasm, s kojim izvodim jazz standarde, a to svatko mora proći. Taj sastav nema stalnu postavu, inicijalno iz praktičnih razloga, što se međutim pokazalo jako inspirativnim i poželjnim jer sam na taj način svirala sa svim mogućim, našim najboljim, jazz glazbenicima. Iz takve jedne svirke na kojoj smo odlučili svirati potpuno “free” rodio se MILK – Maja, Ivar, Luka, Kruno.

MILK, foto: Tena Stanić

Sam Mimika Orkestar krasi mnoštvo glazbenih obrata, kompleksnih aranžmana, nepravilnih mjera, improvizacija, a s MILK-om kao da sve to nosite korak dalje. Vaš nadolazeći koncert u Močvari (danas, 21. veljače) najavljen je zanimljivom konstatacijom, kako Ivar, Luka, Kruno i ti istražujete svoj zajednički puls. Otkrij nam više o kozmičkim i kreativnim vezama koje vežu MILK i onome što zajedno želite ostvariti.

S MILK-om zapravo idemo korak bliže. Bliže sebi, svojim mogućnostima, nesputanoj međusobnoj interakciji i razvijanju povjerenja. To je ujedno i ključna riječ – povjerenje. Naime, kada smo prvi put zajedno zasvirali “free” u točno ovom sastavu, shvatili smo da se jednako volimo igrati s glazbom, i da zajedno to možemo činiti bez straha. Za ovakav se nastup ne može pripremiti u klasičnom smislu. On je posljedica svih naših emocija, iskustava, glazbenih ali i općih znanja, alata, crta ličnosti. Sve se te varijable homogeniziraju u našem električnom spoju. Slušatelji trebaju biti otvoreni, znatiželjni, i puni ljubavi prema našem intimnom razotkrivanju. Vjerujem da želimo zaroniti sve dublje i upoznati svijest, individualnu i kolektivnu. Snimiti album, nastupati, rasti.

Na hrvatskoj jazz sceni glazbenice se uglavnom nalaze u ulozi vokalistica stastava u kojima mahom dominiraju glazbenici instrumentalisti. Zašto je tomu tako? S obzirom da si osobno uronjena u tu scenu, da li nama, slučajnim promatračima, ipak promiču neki zanimljivi momenti po tom pitanju?

To je zapravo slučaj i u Londonu, iako u drugoj mjeri. Ne znam točan razlog tomu, ali mogu nagađati. Naime, jazz je glazba improvizacije, što nekada i u malim količinama podrazumijeva i svojevrsnu dozu agresivnosti, probojnosti, nametljivosti, egoizma. Barem sam se s takvom percepcijom i sama u početku susretala. A te karakteristike su evolucijski bile potrebnije muškarcima, koji su u traganju za ulovom morali biti hrabri, agresivni i nametljivi. S druge strane, u zapadnoj kulturi se neke aktivnosti naprosto više nude muškarcima, ili ih se za to više senzibilizira, a što je možda posljedica religije, industrijalizacije, opće neravnopravnosti među spolovima itd. Isto tako, vjerojatno sve ima veze sa strukturom i načinom rada mozga, koji se razlikuju u muškaraca i žena.

Svaka glazbenica sa sobom donosi cijelu paletu momenata koji su oblikovali njezin kreativni smjer. Koji je to trenutak definirao tebe osobno? Što te povelo da se odlučiš posvetiti upravo pjevanju?

S jedne strane sam oduvijek pjevala u četke za kosu, kao mnoge curice, te po školskim hodnicima i pod tušem. Jedno vrijeme sam molila mamu da me upiše na klavir, ali kao samohrana majka nije imala uvjete za to. S druge strane sam htjela biti doktorica ili arhitektica. Ljudi oko mene su mi stalno govorili kako lijepo pjevam i tražili od mene da im pjevam te sam tako postala svjesna svog talenta, nazovimo ga tako, no nikada se nisam imala namjeru time baviti. Sve dok me jednog dana nije počela izrazito smetati glazba koju sam u tom trenutku voljela slušati. Nekako sam došla do zaključka da mora da sam “ljubomorna” što i ja ne pjevam i ne bavim se glazbom. I tako sam počela tražiti bend, jedan drugi, svoj bend Spina, Makov Kreol, Mimika, i evo nas tu. Dakle, bio je to unutarnji nagon, koji me nagovorio na glazbu. A ono kako ja zvučim i kakve osjećaje izazivam u slušateljima, smatram da je posljedica mog karaktera, raznih emocija i iskustava te do ovog trenutka vjerojatno jedini način kojim izražavam sebe.

U ovom trenutnom kreativnom zamahu, što Maja sanja sljedeće?

Maja daje satove pjevanja, svira u orkestru Mimika, heartcore jazz sastavu MILK i sastavu Maja’s Jazz Enthusiasm. Želja mi je da se ti sastavi uspješno dalje razvijaju te da konačno osnujem sastav s autorskim kompozicijama i aranžmanima. Sanjam o putovanjima i nastupima diljem svijeta, koji je tolerantan, liberalan i empatičan.

(Emanuela Tomino/Mixer.hr)