Marin Jerkunica “Badija” – Kaštelanski gitarski virtuoz

Marin Jerkunica je neosporno vrhunski gitarist, a njegova studijska družina itekako kompetentna "moćna gomilica" glazbenika

Piše: Zlatko GALL

MARIN JERKUNICA
Badija
Snail Records
*** ½

Dragi Šestić – Mostarac s višegodišnjom amsterdamskom adresom i njegova etiketa Snail Records (znana i kao izvorna “kućna adresa” Mostar sevdah reuniona) – i dalje nastavlja s diskografskim promoviranjem “našijenaca”. Ovog puta potpisuje produkciju albuma “Badija” gitariste Marina Jerkunice (iz Kaštel Sućurca) tehnički iznimno potkovanog gitariste koji je autor svih sedam albumskih instrumentala.  

U podužem tekstu u kojem je možda više autobiografskih zapisa Dragog Šestića nego li biografskih redaka o Jerkunici i glazbenicima s kojima je ušao u studio mostarskog Pavarotti centra, Šestić spominje svoje omiljene gitariste čiji se utjecaj – pogađate – itekako osjeća i kod Jerkunice. Recimo uvodna „Otok snova“ ima natruhe flamenca Paca de Lucije; broja koji na pola teme kad se priključi band zavrne u smjeru McLaughlinovog manirizma post Mahavishnu/Shakti etape. „Ganga“ je očekivani komad jazzy etnoa s ubačenom ganga/rera frazom (koja neodoljivo podsjeća na onaj pionirski uradak Arsena Dedića i Grupe 220 s davnašnje kolaboracije „Razgovaram s morem“) i opet mclaughlinovskim brzacima. Oni naravno manje-više uključenjem banda voze smjerom jazz rocka ranih sedamdesetih. I opet uz Jerkuničin impresivan gitarski sitnovez. Naslovna „Badija“ – po osobnom sudu i najupečatljiviji broj albuma – je uspjela ambijentalna lirska tema atmosferom (ali i gitarskim stilom) srodna Patu Methenyju iz brojeva  poput „Accros the Sky“ a „Cordoba“ – još jedan veoma dobar broj – iskorak prema Pacu de Luciji. I ona počinje lirskim uvodom s diskretnim kontrabasom/basom prije nego li se, također lijeno, ne zakotrlja prema malo eksplicitnijoj stilistici flamenca. No, što je posebna vrijednost „Badije“, bez „štreberskih“ vatrometnih brzaca kojima je obično sklona većina gitarskih brzoprstića s nagnućem prema flamencu. „Traffic“ ponavlja shemu prethodnika s prigušenim uvodom no i ona se raspliće kao solidan jazz rock broj s  naglašenijeg funkoidnim ritmom (dobrodošlim osvježenjem albuma) uz odlične participacije klavijaturiste Gabrijela Prusine te ritam sekcije basiste Bostjana Copeka i nezaobilaznog bubnjara Jadrana Dučića Ćiće. „Once Upon A Time In Mostar“ bi u uvodu mogla biti kakva gitarska lirska fantazija zavodljive melodije koja dojam snene meditativnosti zadržava i nakon ulaska ostalih instrumentalista u broj. Zapravo, tema kao da je došla iz kakvog filma, slikovita i sugestivna i bez potpore s platna. Takav je i zaključni „Indian blues“ s mrvom atmosfere koju je na „soundtrackovima“ poput „Paris Texas“ znao postići Ry Cooder no – opet – s machlaughlinovskim podukama (a moglo bi se spomenuti i Ala Di Meolu i Larryja Coryella s početka sedamdesetih) u drugom dijelu u kojem su svoje eksponaže imali i basist Copek i bubnjar Ćićo.

Marin Jerkunica je neosporno vrhunski gitarist, a njegova studijska družina itekako kompetentna “moćna gomilica“ glazbenika. No nisam baš siguran da je to i dovoljno za iskorak iz mnoštva sličnih projekata.