MIA “Sretan put” – Kako popu reći pop

Za razliku od Marijana Bana i Daleke obale koji su lamentirali "ovo nije moje vrijeme", Mia Dimšić može - uz najširi mogući osmijeh - kliknuti, "vrijeme je na mojoj strani".



Piše: Zlatko Gall

MIA
Sretan put
Croatia records
****

Za razliku od Marijana Bana i Daleke obale koji su lamentirali „ovo nije moje vrijeme“, Mia Dimšić može – uz najširi mogući osmijeh – kliknuti, „vrijeme je na mojoj strani“. Jer nakon katapultiranja karijere na Splitskom festivalu s optimističnim country brojem „Život nije siv“ – dokazujući usput da na Prokurativama ima života i bez klapskih “cambi molestersa“, šlageraških restlova te sandolina & mandolina – Mii je sve krenulo. Album prvijenac je – kao i njegove udarne skladbe – postao hit i šampion prodaje, zavladala je radijskim programima, napunila velike dvorane, maznula Porine i druge prestižne nagrade te i onim najmrzovoljnijim hejterima svega što ne vonja na luzersku „alternativu“ pokazala da nije tinejdžerska senzacija kratkoga daha. Iliti, kako bi to rekli na drugom govornom području „one (s)hit wonder“.

Za reći pravo pokazala je to već albumom prvijencem a netom objavljenim dugosvirajućim projektom „Sretan put“ samo dodatno potvrdila talent ali i nevjerojatnu autorsku zrelost i izvođački rafinman. Svih deset skladbi koje je supotpisala s Vjekoslavom Dimterom i Damirom Bačićem, zoran su primjer inteligentnog popa kojem unatoč Miinom mladenačkom šarmu i svježini ne nedostaje „ozbiljnosti“. Ili preciznije – promišljanja svih segmenata glazbenog proizvoda. Zašto proizvoda? Stoga što pop glazba već po samoj definiciji mora biti – popularna odnosno prijemčiva što širem krugu publike. Ne samo „slučajnim“ radijskim namjernicima koji će neku pjesmu ubosti dok šaraju eterom već i zahtjevnijoj publici koju neće vrijeđati banalne rime, predvidljive melodije, otrcani refreni i konfekcijski aranžmani. A na albumu „Sretan put“ sve je skockano „kak’ se šika“. Pitke i zarazne – ne i banalne -melodije sa uvjerljivo ispričanom pričom kakva se i očekuje od mlade pjevačice, produkcija (koju mahom potpisuju Ivan Pešut, Vjekoslav Dimter  i Damir Bačić ali i Predrag Marinjak Peggy te Ante Gelo),   rasni pop aranžmani u kojima gostovanja vrsnih glazbenika koji u njih unose vlastiti rukopis, štih i začin jamči razigranost brojeva uklopljenih u zaokruženu sliku cjeline te meka srastanja. Tu su naime countryjem ozračene teme (poput uvodne „Sretan put“ koja počinje kao da je došla s albuma Rickyja Skaggsa, laganice „Ovaj grad“, odličnog dueta s Markom Toljom u „Sva blaga ovog svijeta“), melankolična keltskim aromama (i doličnom harmonikom Elvisa Stanića) začinjena indie-pop laganica „Pomiče se sat“, reggaea/ska stilizacija „Unatrag“ zgodno križana s melosom domaćeg slavenskog terena, rokerske teme (koje bi poput „Ceste do sna“  u „agresivnijem“ aranžmanu ili rock balade „Tko je tu lud“ mogle u opus bilo kojeg mainstream banda)…  Tu je i zaključna klavirska balada „Znaš me najbolje“ koja pak pokazuje uvjerljivost i izražajnost osebujnog Miinog vokala ali i pravi radiofonični biseri kao što je „Pomalo slučajno“; minimalistički biser s izvrsnim gitarama – i inače sjajnog Ivana Pešuta koji ih je odsvirao na cijelom albumu.

Mia – možda će kazati zlobnici – lijepi dio svog uspjeha duguje svom nakladniku Croatia records koji ju je ozbiljno “gurao“ od početka. Pa šta! Ne bi li to i trebala biti uloga diskografa kad god nanjuši talent i svesrdnom mu podrškom omogući da se razvije i isporuči kvalitetan proizvod. I komercijalan dakako. Ne zbog one cinične Zappine „we are in it only for money“ već zbog davnašnje dijagnoze dobrog popa koju je izrekao tada mega popularan Manfred Mann: pop glazba je dobra onoliko koliko se proda i koliko se sluša. Kao proizvod. Kao i cipela. A da li će završiti u zidnom ormaru ili poput štikli s potpisom Manola Blahnika u muzeju dizajna, neka je posve druga priča.