Nikola Vranjković “Veronautika” – Genijalac iz susjedstva

Na bezgrešno skockanom projektu Veronautika gotovo je nemoguće odabrati favorite

Piše: Zlatko Gall

NIKOLA VRANJKOVIĆ
“Veronautika”
Croatia records
*****

Pretenciozno? Da ako se pretencioznim može nazvati slojevitost prog-rocka još tamo od ranih sedamdesetih do danas ili ako su pretenciozni albumi pionira žanra poput King Crimsona, Pink Floyda, Genesisa… ili, ako baš hoćete, Dream Theatera, Marilliona, Fisha, Musea… No za razliku od većine neo prog-rockera, Vranjkovićev fascinantni dvostruki CD “Veronautika” – koji sa zakašnjenjem ipak stiže na hrvatsko tržište u izdanju Croatia Records – lišen je egzibicionističkih prenemaganja i nepotrebnih gitarističkih prangijanja. Dapače – on je pedantno domišljen i realiziran album s upečatljivim melodijama, slikovitim tekstovima koji zajedno sa zvukovnicom stvaraju gotovo opipljivu atmosferu – istovremeno vraški slojevit i pitak.

Ne čudi stoga da je – bljesnuvši poput supernove na nebu nastanjenom zvjezdicama sumnjivog sjaja – “Veronautika” u trenu pobrala sjajne kritike i oduševila (posebno u koncertnim izvedbama) publiku.  

Vranjković nije od jučer. U devedesetima je bio glavni autor i pokretačka snaga beogradskog (kultnog) Black Outa, a potom objavljivao samostalne EP-jeve, da bi onda – surađujući s čak 22 glazbenika – započeo rad na svom capolavoru „Veronautika“. Na albumu koji je ne samo ušće Vranjkovićeve glazbene filozofije, sviračkog i autorskog umijeća, savršenog poznavanja studijske tehnologije i kreiranja zvučne slike već i različitih utjecaja sraslih u izrazito osoban i do srži autorski pečatiran materijal. Ako ste (a zacijelo jeste) tu našli nešto od prog-rocka na tragu Genesisa ili King Crimsona, mračnog metala, “bazičnog” praskavog rocka za 21. stoljeće, punkerske žestine, mahnitih brojeva s gitarskim solima za smrznuti se, grungea, bluesa, nježne melankolične indie akustike podložene elektronikom (kao čudesan spoj Nicka Drakea i Pink Floyda), neopsihodelijom ozračenih balada a la Flaming Lips… znajte da je riječ samo o svojevrsnim polaznim osnovama neupitnog glazbenog erudite, a ne o epigonstvu.

Nikola Vranjkovic @ Sax 2019., foto: Emanuela Tomino

Na bezgrešno skockanom projektu gotovo je nemoguće odabrati favorite no za dojam o žanrovskom šarenilu albuma možda su najupečatljivije floydovski rasplinute ambijentalne teme poput “Dve reči”, punkerski nabrijana “Moraćeš da naučiš da živiš sa tim” (s elementima krautrockerskih eksperimenata), sjajna akustičarska folk tema “Džonatan Livingston” koja zbog flaute podsjeća na Camelov “Snow Goose” ili epska balada (s vokalom a la Bajaga te senzacionalnim pozadinskim prepletima sitara i slide gitare) “Tajni život suterena”. No zaboravite na “favorite” jer “Veronautika” je jedan od onih “starinskih” dvostrukih albuma koje valja slušati od početka do kraja. Pa tako barem desetak puta da bi se barem malko upili njegova raskoš i Vranjkovićeva glazbena čarolija.