Njuške su pronjuškale sve o NORD-u, Clone Age i Slow Motion Suicide

Autorica: Irina Kovačević

U masi nadolazećih koncerata, ovaj petak 26. siječnja u Hard Placeu se događa nešto malo drugačije. Sada već gotovo tradicionalni dobrotvorni koncerti u organizaciji udruge Stenjevečke njuške, po šesti put za redom rokaju za pomoć napuštenim i bolesnim životinjama.

Ovoga puta humanitarna akcija dovodi tri benda koja su u osvajačkom pohodu na hrvatsku i stranu publiku. NORD iz Rijeke, Clone Age iz Čakovca i Slow Motion Suicide iz Zagreba dovest će u pitanje statiku Hard Placea i Sveučilišne knjižnice. Još ako vam kažemo da će im se kao gost pridružiti Nikola Marjanović – pripremite se na podrhtavanje tla! Tim povodom popričali smo s Mihaelom (NORD), Nenadom (CLONE AGE) i Markom (SMS).

Razgovarajmo prije svega o zanimljivim imenima vaših bendova. Odakle inspiracija za ova imena?

Mihael: Ma u biti vidjeli smo negdje neki natpis, reklamu, ‘nord nešto’ pa nam se učinilo zgodno…kao, čovjek je izgubljen i traži sjever kako bi pronašao svoj put, kao što smo i mi, ajmo reć’,  tražili svoj, onaj glazbeni, na ovom nekakvom novom početku za nas.

Nenad:“Clone Age“ je bio radni naziv jedne od naših prvih pjesama, i to u vrijeme kada bend još nije imao službeni naziv. Netko iz benda je rekao: „Hej, pa to bi moglo biti cool ime za bend!“. Ostali su se složili s tim “and the rest is history”!

Marko: Nikša je negdje pročitao, ne mogu se sada sjetiti gdje, ali svidjelo mu se kako zvuči. Stvari koje stoje iza tog imena su naši poroci, svakodnevni i oni neuobičajeni, loši odnosi i duga nedjeljna jutra puna kave i tableta protiv glavobolje.

Kako su započela ova vaša glazbena putovanja?

Mihael: Pa prije nekih 4, ako ne i 5 godina već, a krenuli smo otprilike godinu dana nakon prestanka mog djelovanja u bendu Father. Okupio sam ekipu za koju sam smatrao da bi mogla dobro zajedno funkcionirati te isporučiti jedan zanimljiv glazbeni koktelčić! Bilo je tu svega po putu, raznih promjena u samom sastavu, a posljednjih godinu dana funkcioniramo u jednoj stabilnoj formaciji kvarteta.

Nenad: Robi (vokal i basista) i Scher (gitarist) su prije nastanka CA zajedno svirali u drugom bendu. Nakon raspada tog benda, odlučili su napraviti novi projekt i tada se rodio naš mali Clone Age. Od tog vremena pa do danas, uz pauze, promjene članova… bend funkcionira.

Marko: Nikša piše pjesme već dugo godina i služile su mu kao nekakav oblik terapije. Uvijek je malo lakše kad se sve stavi na papir. Pokazao je pjesme nekim frendovima i dobio pozitivan feedback pa je iduća logična stvar bila pronaći prateći bend. Objavio je oglas na jednom forumu i polako smo svi počeli prikapčati kao vagoni za lokomotivu.

Tokom tih nekoliko godina bivanja na glazbenoj sceni, što smatrate svojim najvećim ostvarenjem do sada?

Mihael: Pobjeda na Demofestu u Banjaluci.

Nenad: Svakako naš album “Fuse”. Bilo je tu i drugih EP-a, spotova, svirki, osvajanja kojekakvih nagrada na natjecanjima bendova, ali na ovom albumu smo nekako pogodili tu energiju, sound, produkciju, feeling pjesama, napravili svoje najbolje spotove do sad, potpisali ugovor s izdavačem, a naše stvari su konačno dospjele i na mnoge domaće i inozemne radio stanice i top liste.

Marko: Izdavanje prvog albuma naravno. Na njemu je radilo puno dobrih ljudi i jako smo zadovoljni rezultatom. Meni osobno umjesto diplome na zidu. (smijeh)

Koji je najčudniji komentar ili kritika koju ste dobili na svoj rad?

Mihael: ‘Ma ča zijate mone!’ Probajte s google translator, ako ne razumijete. (smijeh)

Nenad: He, he… prije tri godine, nakon svirke na INmusic-u, jedna novinarka je našu muziku opisala kao glam rock i usporedila nas sa bendom Darkness! (smijeh)

Marko: Ne znam, ubaci nešto da ne izmišljam sad…haha.

Možete li izdvojiti najmanji i najveći gig koji ste svirali?

Mihael: Najveći je već spomenuti Demofest, pred nekih desetak tisuća ljudi, a najmanji je u dragom nam riječkom Dallas shopu, pred desetak ljudi.

Nenad: Ako gledamo po kriteriju brojnosti publike, najmanji bi bio jedan gig prije dosta godina u Prački, gdje nas je osim konobara slušao još jedan lik, a kao najveći gig bismo mogli izdvojiti naš nastup kao predgrupa Sidharte, na kojem je bilo preko 2000 ljudi ispred bine. S druge strane po nekakvoj važnosti ili veličini eventa, najveći gig je svakako bio INmusic festival, no kako smo svirali jako rano i još po najvećem pljusku, tu se nas žalost nismo imali prilike predstaviti pred većem broju ljudi.

Marko: Najmanji gig, doslovno najmanji, je bio na Radio Studentu. Svirali smo u sobi dva puta dva. Iako smo svirali na Exitu, INmusicu i Demofestu, mislim da nam je najveći gig ipak bio promocija albuma u maloj dvorani Tvornice. Dvorana je bila puna i svi su došli čuti samo nas.

Postoji li netko s kim biste voljeli dijeliti pozornicu ili studio?

Mihael: Auuf, ima ih… Pa sa Clone Age i Slow Motion Suicide bi bilo skroz super. (smijeh)

Nenad: Sa Silente…ahahaha…

Marko: Siguran sam da svatko u bendu ima neke svoje želje, ali što se mene tiče najsretniji bih bio na turneji sa Noelom Gallagherom. Bar da nas vrijeđa cijelo vrijeme.

Možete li se prisjetiti zadnjeg koncerta na kojem ste bili, a da niste svirali?

Mihael: Riječke Muhe i Arya iz Umaga.

Nenad:  Prophets of Rage u Zagrebu.

 Marko: Pipsi u Vintageu. Sva tri dana.

Na koju ste najveću prepreku do sada naišli tokom glazbene karijere?

Mihael: Naći klavijaturistu. Uf.

Nenad: Uf…bilo ih je podosta, ali mogli bismo izdvojiti odlazak našeg bivšeg vokala iz benda krajem 2013. nakon čega nam zaista nije bilo lako te je jedno vrijeme bio upitan i opstanak benda kao takvg. Znaš ono, kako da bend dalje funkcionira bez vokala? Ali eto, nekako smo se izvukli iz toga, propjevali smo nakon nekog vremena i nastavili žešće nego ikad.

Marko: Koliko se volimo, toliko se i hejtamo. Postoje neke razlike među nama koje nas uvijek spriječe da budemo normalni ljudi, pa se tu i tamo “popiknemo”.

Osim benda, što vam je još zajedničko?

Mihael: Ostali bendovi u kojima također zajedno nastupamo. Iiii…ne znam, svi smo nizi od 1.90m, ahahaha!

Nenad: Omiljeni lokalni birc Pacifik, dobra zajebancija, kritiziranje svega i svačega i naravno, uvjerenje da smo jebeni! (smijeh)

Marko: Pivo i glazba! (smijeh)

Da možete odabrati jedan koncert za odsvirati u 2018. godini (festival, klub, stadion…) koji bi to bio i zašto?

Mihael: Pa evo recimo Download festival bi bio sasvim prihvatljiv, hehe. Ali ako ćemo malo realnije – Sziget festival, Exit, Špancirfest jer su sve to redom odlični festivali. I imaju pive i kobasice.

Nenad: Onako, samo u mašti bi to svakako bio Rock Am Ring jer je to zaista ultimativni rock festival. Ono, kraj. Nema dalje, bolje i više od toga. Nekakav realniji odabir ili želja za 2018. bi bio nastup na Exit festivalu jer se radi o jednom od najvećih festivala u široj regiji na kojem bismo se mogli predstaviti velikom broju nove publike. S obzirom da smo već prošle godine bili u nekakvim dogovorima oko nastupa na Exitu, možda nam se ove godine ta želja i ispuni.

Marko: Definitivno Glastonbury festival! Tamo uvijek svi najbolji sviraju. Na primjer prošle godine su headlineri bili Radiohead i Foo Fightersi.

Koji album vam trenutno svira u autu?

Mihael: RHCP “One hot minute”

Nenad: U autu uglavnom preslušavam demo snimke sa prethodnih proba ili nekakve nove ideje zabilježene mobitelom, a zadnji album koji sam preslušavao i nekoliko puta stavljao na repeat, je novi album od Royal Blood “How did we get so dark ?”. Impresivna glazbena i vokalna rasturačina koju toplo preporučam.

Marko: Nemam auto, imam liniju doma! U poslijednje vrijeme se vrti nekakva jazz kompilacija koju slušam prije spavanja. Potajno se nadam da mi preko noći puni glavu idejama.

Hvala dečki!  I želimo da vam odgovori na predzadnje pitanje postanu stvarnost!