„Osmi povjerenik“ – film ili barka što se ugodno ljuljuška na pučini?

Piše: Janko Heidl

Recimo to ovako, ne zbog usporedbe, nego tek radi okvirnog smještaja: film „Osmi povjerenik“ po scenariju i u režiji Ivana Salaja, u produkciji Alka filma, temeljen na istoimenom hvaljenom i rado čitanom romanu (bestseleru, uspješnici) Renata Baretića iz 2003., u nekom bi zamišljenom dvostrukom programu bio dobar par s „Visokom modnom napetošću“ (2013) Filipa Šovagovića.

Oba su filma smještena  na otoke i slabo se oslanjaju na pripovijedanje neke određene priče,  izgrađeni su kao nizovi čvršće ili slabije povezanih anegdota i crtica umočenih u uvrnut humor, djelomično položenih na prikaz otočkog malomišćanskog mentaliteta, šalu uz vazdazačudnu osebujnost oriđinala. Šovagovićev je film u toj veseloj iščašenosti igre s apsurdom bio vrckastiji i neobuzdaniji, a time možda i zakučastiji, odnosno širem gledateljstvu neprijemčiviji, dok „Osmi povjerenik“ gaji pitomiji, suzdržaniji pristup i zasad u kina uspješno privlači publiku koja ga možda dobrim dijelom pohodi ponajprije zbog reputacije predloška i(li) osobne sklonosti prema istome.

Smješten na (izmišljeni) najudaljeniji naseljeni hrvatski otok Trećić, „Osmi povjerenik“ donekle, doduše, zapliće i raspliće zaplet po kojem je onamo, iz Zagreba – po svojevrsnoj kazni, zbog stvarnog ili izmišljenog sudjelovanja u skandalu – poslan povjerenik hrvatske vlade koji bi samodostatne Trećićane trebao uključiti u državnu strukturu, no to čini vrlo labavo, služeći se tom osnovom malne reda radi, gotovo tek toliko da udovolji normama po kojima smo navikli od filma očekivati priču, odnosno da tako barem pretežno držimo, svjesno ili nesvjesno, i da o filmskom djelu najčešće i komuniciramo na osnovi pripovijesti, fabule, naracije.

U kretanju od početka prema svršetku, film „Osmi povjerenik“ neprestano drži pažnju  unosima nježnih iznenađenja, onih koja u području više-manje očekivanog donose zgodne pomake koji gledatelja neće izbaciti iz zone sigurnosti. Cjelina bubri dodavanjem zabavnih crtica i epizod(ic)a što bude daljnju znatiželju, uplitanjem posve neočekivanih likova (Bosanac, Ukrajinka, Aboridžinka, Ličanin, morski čovik), presijecanjem pravocrtnosti pogledima u prošlost ili ulaskom u snove, a što donosi i drugačiju likovnost (prošlost – crno-bijelo; snovi – naglašene boje). Međutim, kako vrijeme odmiče, a film se bliži kraju, postaje očito da će mnogi orisani rukavci, mnoge naznake ostati u zraku, da mnogi pripovijedni izbojci neće biti najurednije privedeni svršetku, da će mnogi likovi ostati predstavljeni tek površinski (gotovo stereotipno, ali ipak s taman toliko ovim kuharima svojstvenih začina, tajnih sastojaka, da nam se učine zanimljivijima od šablone).

No je li to, u pogledu dojma o dometima, doista važno?  U ovom slučaju, smatrajmo da nije. Čar slikopisnog „Osmog povjerenika“, ona osobita nadgradnja koja čini samosvojnost djela, nalazi se, rekli bismo, u dobro pogođenom, opušteno bibavom tempu, odmjerenom bez žurbe, ali i bez praznog hoda (montažer je Marin Juranić), skladno sljubljenom s umirujućom vizualnošću (izvansezonskog tj. neljetnog) sivo-modro-zeleno-bračkokamenog mediteranskog kolorita, presvučenog mliječnobijelom koprenom (snimatelj je Slobodan Trninić), što nas sve i osjećajima, bajkovito, snatrovito opaja i prenosi u spokoj jednostavne i velebne primarne ljepote.

Glumci (Frano Mašković, Borko Perić, Nadia Cvitanović…) su odgovarajuće utjelovili likove, glazba Alena i Nenada Sinkauza te oblikovanje zvuka Daria Domitrovića odlični, a pohvale, dakako,  zavrijeđuju i ostali kreativni suradnici koji su Salaju pomogli sročiti iskreno i dirljivo pismo ljubavi i zahvalnosti sretnim djetinjskim danima na Braču, kako čitamo u razgovorima s njim povodom filma, a u kojem ključu je vjerojatno i najprimjerenije čitati, odnosno usvojiti njegov cjelovečernji igrani kino prvenac.

„Osmi povjerenik“ je, izrazimo se tako, ugodno ljuljuškava barka na kojoj smo si priuštili dokolično leškarenje na pučini. Ili, opuštajući bonbon od autohtonog bilja kakav u jednom prizoru žvaču dvojica protagonista.