PARANGALL | Amira Medunjanin, For Him And Her – Sugestivan Amirin kafanski-blues

"Ljubitelje Amire Medunjanin i tradicijskog sevdaha možda će izbor ovih "narodnjačkih" kavanskih standarda iznenaditi kao "skretanje" u populističke vode

Piše: Zlatko Gall

AMIRA MEDUNJANIN
For Him And Her (CD/vinil)
Croatia Records
****

Sugestivan Amirin kafanski-blues

 

Prije tridesetak godina moj sarajevski prijatelj Vlastimir mi je, dakako u kavani uz piće, slikovito argumentirao svoju tezu o suvišnosti „dnevne sobe“ u stambenim novogradnjama. Jer, poentirao je, u kuhinji kuhaš, u spavaćoj sobi spavaš, treba ti u stanu i kupaonica i „ćenifa“ ali i „špajza“. „Dnevna soba“ je – čisti višak, zaključio je, jer ako imaš slobodnog vremena, ako ti se druži s ljudima ili kaniš popiti pokoje piće, za sve to postoji „kafana“!

Poučka mog sarajevskog drugara prisjetio sam se već nakon prvih taktova „Svirajte mi tiho, tiše“ s novog albuma Amire Medunjanin, sjajnog hommagea Tomi Zdravkoviću, Silvani Armenulić i „kafani“. Spomenuta skladba iz repertoara Tome Zdravkovića u iznimnoj verziji Amire i njenog jazzy „comba“ predvođenog Bojanom Zulfikarpašićem, u Amirinom minimalističkom aranžmanu s uvodom „u suho“, postupnim uključivanjem basa Shyrkhana Agabeylija i Zulfikarpašićevog ambijentalnog Mooga te gitare Predraga Vasića, bljesnula je emocionalnom snagom rasne tužaljke koja u kavanskom okruženju izmami suzu na oko i išće rakiju u čaši. „Ja nemam prava nikoga da volim“ od početnog klarineta Ismaila Lumanovskog koji, uz bas, daje jaki timbar „orijentalistike“ okađene duhom sevdaha do jecaja violine, sitnoveza harmonike te razigranih perkusija i Bojanovog „podebljavanja“, pravi je zvučni spomenik Silvani Armenulić. Truba Pantelisa Stoikosa uz violinske pasaže dala je pak „ciganske začine“ (ovo „ciganski“ ne smije se shvatiti uvredljivo već kao istoznačnicu za romski melos) u „Čekaj me“ dok je razigrana Silvanina „Šta će mi život“ jedan od onih vječnih kavanskih brojeva zbog kojih su oči suzne a „ruke krvave“.

„Što je tužna tako ova noć“ novi je zgoditak gypsy-sevdaha koji (i prije odličnog sola klarineta) zove na plesni korak i „mešanje mesa“ baš kao i „Rane moje“ , „Kad se voli, što se rastaje“… Silvanina „Srećo moja“ te Tomina „Danka“ oplahnute su i „buzuki soundom“ križanim s tradicijom kavanske sevdalinke kao ogledni komad narodnjačke „zabavne glazbe“ prije nego li je evoluirala u bljutavi novokomponirani dance-trash ili turbo-folk. Dokaz tome je i „Dva smo sveta različita“ koja je, u drugačijem aranžmanu (poput ovog Zulfikarpašićevog)mogla biti i festivalski hit šlager. Baš kao i laganica „Što te večeras nema“ dok je zaključna Zdravkovićeva „Umoran sam od života“ u Amirinoj „klasičnoj“ emocionalnoj izvedbi i prigušenom minimalističkom aranžmanu, sjajna posveta Tominom „kafanskom bluesu“.

Ljubitelje Amire Medunjanin i tradicijskog sevdaha možda će izbor ovih „narodnjačkih“ kavanskih standarda iznenaditi kao „skretanje“ u populističke vode no čak i da je samo snimila „Umoran sam od života“, ovom bi albumu dala i puni smisao i visoku ocjenu. Čak i kad su u pitanju „okorjeli rokeri“ poput mene kojima su trebala desetljeća da „kavanski šlager“ i „kavanski blues“ Silvane i Tome, prepoznaju kao „robu“ sa srcem i dušom a ne kao „soundtrack“ pijanki agroseksualaca u pasivnim krajevima.