PARANGALL | Bang Bang – Pucanj u središte mete

Bang Bang se drugim albumom koji se poduže rađao nisu suicidalno upucali u glavu već dobro napisanim, domišljenim, aranžiranim i producirani materijalom ušli u mainstream.

BANG BANG
Mol.2
Croatia Records
****1/2

Piše: Zlatko Gall

Što je to retro u domaćoj pop/rock/indie/jazzy pop produkciji? Ili, da postavim pitanje malo drukčije, što je to „novo“ a što je to „staro“ što će band ili solo izvođača kvalificirati kao „retro“ ili pak kao „novu nadu“ koja je „na ti“ s globalnim trendovima? Je li retro Pavel kad se naslanja na šlageristiku šezdesetih, Chui kad priziva jazzy prog-rock sedamdesetih, Let 3 kad sa švedskog stola globalne povijesti rocka i popularne glazbe uzme što mu god padne napamet ili možda Kensington Lima naslonjen na Beatlese a Valentino Bošković na stari indie i ovodobnu studijsku alkemiju? Ili, na kraju, ono logično pitanje – jesu li Bang Bang „retro pop“ grupa kako ih sve češće klasificiraju?

I jesu i nisu! Ono prvo se odnosi na citate ili „impresije“ koje su se nalazile i na skladbama vremešnih projekata a ono drugo da je riječ o pozajmicama koje ćete danas naći na većini najaktualnijih globalnih izdanja. Valjda sukladno onoj staroj pouci o svakom novom valu koji je sazdan i od stare vode.

Krenimo dakle redom. Uvodna „Sebi dovoljna“ s dramatičnim gudačima koji otvaraju temu mogla bi biti eho i zeppelinovskog „Kashmira“ ili Metallice s orkestrom no rasna gitarska laganica s metalnim rovanjem basa i zanimljivim klavirskim dodacima taj dobro znani „trik“ tako vješto provlači kroz cijeli broj – s odličnim „dijalogom“ lirskog vokala Lare Antić i oporog Hrvoja Prskala te široko pojasnim gudačima – da je svaka pomisao na mažnjavanja tuđega promašena. Za fankoidni „Superstar“ u kojem se ćute i uplivi razigrane ritmičnosti sinti-popa osamdesetih (BEF, Heaven 17…) može se samo reći: pametan plesni pop broj sa etiketom novog/ovodobnog promišljanja koje ne isključuje uzore. Odnosno skladba s refrenom koji zaposjeda uši nakon prvog slušanja. „Kako stoje stvari”, snimljena sa Sašom Antićem odavno je već u eteru i na pozornici pa je postala i opće mjesto i javna glazbena površina no i ovdje su odlično zajedno zaklamana robusna gitara i klavijature s vokalom Lare Antić i Sašinim „narativom“ koji temu sidri i u politiziranu poetiku TBF-a (s Kerumom kao nadahnućem!). „Što ako ne bude po tvom” još jednom pokazuje kako dobro funkcionira ideja agresivnijih „rokerskijih“ aranžmana (i produkcije)Hrvoja Prskala sparenih s Larinim vokalom i naglascima gudača a „Papar i sol“ (nadahnut osamdesetima ali začinjen surf gitarskim twangom) nepatvoreni radijski hit i prvorazredna plesna tema. I ona s ubojitim refrenom (kakav je nekad za Denis & Denis pisao Davor Tolja). Je li komercijalnost kao umišljaj pri pisanju/snimanju broja „mana“ koja Bang Bang diskvalificira i odvlači od „intelektualnog indiea“? Malo sutra!

„Pismo“ pak lucidno zbraja mrve „scratcherske“ poetike hip-hopa kao diskretan začin, umetke zvečeće surf gitare, odlične gudače, muško-ženski vokal…. a sve to uz melodiju koja je na tragu velikih šlagera. Ili ako hoćete izvanvremenih pop-rock balada kojima zvučnu kralježnicu drže čvrsti bas i moćna gitara.  „Pijani i zaljubljeni“  je još jedan pametno (originalno) skockan složenac s klavijaturama na tragu southern soul/rocka, rockerskih vožnji basa i gitare te puhača koji bi mogli biti „poboljšani“ Huey Lewis And The News reinkarnirani u dvijetisućedvadesetima. „Malo lažnog sjaja“ otvara gitara koja kao da stiže iz garaže u kojoj su posljednji album snimali Black Keys. Riječ je o prpošnom „klasičnom“ rock raspašoju (s puhačima) koji se danas svudatako rado nosi. „Pustinje“  je napajan na istim izvorima rasplesanih osamdsetih s uvodom na trasi Ultravoxa. No nemojte se zavarati jer uz onaj poznati klavir odmah slijedi karipska vibracija a za njom tema pogurana diskoidnim basom, podložena sintom i pitka melodija koja bi u drugačijem aranžmanu mogla krasiti i prvorazrednu baladu. Zaključnu „Stranci“ otvara gitarski twang uz mukli bas i muskulativan rad ritam sekcije te klavijature (a la Motors u megahitu „Airport“); još jedan ogledni komad „rokerskog“ materijala s albuma.

Bang Bang se drugim albumom koji se poduže rađao nisu suicidalno upucali u glavu već dobro napisanim, domišljenim, aranžiranim i producirani materijalom ušli u mainstream. Podižući visoko njegovu ljestvicu.