PARANGALL | Black Coffee and Martine Thomas – Dogodilo se jednom u Hrvatskoj

Deset standarda te dva kratka autorska kolektivna instrumentala posveta su klasičnoj literaturi jazza, šansoni, funku, jazzy-popu i "velikoj američkoj pjesmarici"

Piše: Zlatko Gall

BLACK COFFEE AND MARTINE THOMAS
Once Upon A Time
Caligola Records
**** 1/2

„Bude li se itko za sto godina pitao kakva je bila glazba u prvim desetljećima 21. stoljeća jedan od odgovora će biti „..čiki-čiki, tiki-tiki…“ ili nešto što tako zvuči. Ovaj je album posvećen vremenu u kojem je glazba bila glazba a tekstovi tekstovi, vremenu u kojem je bilo prekrasnih melodija i poezije. Album slavi razdoblje u povijesti glazbe kad je glazba stizala iz srca i duše, a ne iz strojeva“.

Ova pomalo neobična bilješka na ovitku friškog albuma Black Coffee i Martine Thomas „Once Upon A Time“ s potpisom Renata Švorinića, basiste i lidera banda, idealna je uputnica i dijagnoza albuma.

Njegovih deset standarda te dva kratka autorska kolektivna instrumentala doista su posveta i klasičnoj literaturi jazza, šansone, funka, jazzy-popa i „velike američke pjesmarice“ u intrigantnom čitanju koje se „ne tuče“ s izvornikom već ga autorskim aranžmanima Švorinića i Ivića oplemenjuje. Naravno, sličnih projekata ima kol’ko voliš no „Once Upon A Time“ time ne gubi nimalo na značaju. Dapače, pokazuje da se uradak splitsko-zadarskog comba može svrstati uz bok srodnih projekata Cassandre Wilson, Regine Carter, Dee Dee Bridgewater, Diane Krall… No uz jednu iznimnku: ovaj je album i dalje do srži „džezerski“ . Najočitije, naravno, u jazz verzijama mainstream uspješnice Sade „Love Is Stranger Than A Pride“ (s odličnom trubom gosta Massima Dona te razigranim basom i bubnjevima Jadrana Dučića te finim akcentiranjem klavira Ivana Ivića), funk temi Steviea Wondera „I Can’t Help It“ (kao oglednom primjeru jazz-funky fuzije s primislima na Hancocka uz odličan Ivićev solo) te klasiku iz Rodgers-Hammerstein pjesmarice „My Favorite Things“. Potonje u odličnom novom čitanju s neočekivanim ubrzanjem koje temu odvlači u latino sazvučja Chicka Coreae u temama poput „Captain Senor Mouse“.

Trojka i Martina su bljesnuli i u obradama šansonjerskih standarda. U izvedbi klasika Gilberta Becauda „Et maintenant“ bandu se pridružio i stalni suradnik, sjajni bandeonist Daniele Di Bonaventura davši temi onaj ključni „a la parisiene“ štih. Posebno je zanimljiva obrade Brelove „Ne me quitte pass“ koja je odavno već javna glazbena površina no kojoj su Black Coffe, Martina i trubač Dona, dali novo svježe ruho ali također i jazzy čitanje „L’hymne d’amour“ Edite Piaf te Aznavourove „La Boheme“ s diskretnim i vraški funkcionalnim solo dionicama Švorinića i Ivića. Temeljito je prerađena i zaključna „The Island“ Ivana Linesa i s bossanove prevedena na nježnu klavirsku baladu u kojoj je, kao uostalom na cijelom albumu, Martina Thomas pokazala raskoš i izražajnost svojeg odličnog vokala. Posebnu pozornost zavrjeđuju i dva kratka autorska instrumentalna broja „End Of Chapter One“ te „End Of Chapter Two“. U potonjoj se trojci pridružio trubač Massimo Dona te s njima temu odvukao u Milesova sazvučja iz vremena „Bitches Brew“ što je nesumnjivo niša u kojoj se Black Coffee snalaze kao svoji na svome.

Najkraće rečeno, album vrijedan svake pažnje i jazz publike i onih sklonih jazzy mainstreamu.