PARANGALL | Bob Dylan, Rough & Rowdy Ways – Remek djelo Velikog Boba

"Dylan je i novim albumom pokazao sve svoje odlike"

Piše: Zlatko Gall

BOB DYLAN
Rough & Rowdy Ways
Sony – Menart
*****

Remek djelo Velikog Boba

 

Bob Dylan je, naravno, jedna od ikona popularne glazbe 20. stoljeća, Nobelom nagrađen pjesnik, mitska figura angažiranog folka i rock and rolla, glazbenik i izvođač koji je albumima mnogo puta mijenjao tokove rocka i popularne kulture, neumorni glazbenik čiju je „Never Ending Tour“ koja traje i traje (zacijelo na kratko) omela samo globalna pandemija… već, prije i poslije svega, živi singer-songwriter koji ni jednog trena nije ostao na mjestu drijemajući na lovorikama minulog rada. Srčano radeći na koncertima i na diskografskim projektima na demontaži vlastite mitske pozicije koja bi ga pretvorila u spomeničku okaminu iz nekog prošlog svršenog vremena.

Ako je itko uopće u to sumnjao razuvjerio ga je najprije najavni broj 39. studijskog albuma „Rough & Rowdy Ways“, njegova epska 17-minutna zaključna skladba „Murder Most Faul“ a onda i cijeli – eto odmah ocjene – genijalan album. Skladba koja se neočekivano ukazala u ožujku na početku globalne pandemijske panike, zapravo je zrcalna slika cijeloga albuma i svega onoga što je Dylan njime htio iskazati. Tema ubojstva Johna Kennedyja – koja ga je nakon vijesti o atentatu u Dallasu 22. studenog 1963. užasnula i potakla paranoju pa je puna dva dana proveo u stanu u Greenwich Villageu prateći televizijske izvještaje – ima dakle korijene duboke gotovo šest desetljeća. No ako je ubojstvo još više uvjerilo mladog Dylana, prestravljenog sudbinom onih koji „prerano kukurijeknu“, da se još više udalji od medijski nametnute pozicije „glasnogovornika generacije“ i „protestnog pjevača“ (također i zgađen intelektualnim šminkerima i pseudo-ljevičarima koji su iz pomodnosti posvajali njegov „protest“), danas je došlo vrijeme da o njemu iznova progovori. Ne više kao u vrijeme prije albuma „Another Side Of Bob Dylan“, onako „protestno“ izravno već u poetskim slikama prepunih referenci na sve što se događalo u popularnoj kulturi posljednjih šezdeset godina već i u Americi danas. Epska balada je zapravo najavila i ton i sadržaj cijelog albuma: njegove free-style tekstove koji se na trenutke (s obiljem referenci i citata) čine halucinantnim vizijama prošlosti, sadašnjosti i budućnosti te žanrovski kolaž u kojem – ništa neobično za Dylana – u suživotu obitavaju (čikaški) blues, rock and roll s korijenima u Sun studiju Sama Phillipsa, countryjem ozračeni zvuci Nashvillea…

Tajming objave albuma je – baš kao i njegov sadržaj – izniman! Postajući svojevrstan soundtrack Amerike danas; idealan suputnik apokaliptičnim televizijskim slikama pandemijskog užasa, rasnih nemira koji postaju revolucija, gorećih automobila i kuća te nasilja koje idiličnu viziju američkog sna pretvaraju u noćnu moru.

Album otvara „I Contain Multitudes“ – glazbeno srodna zaključnoj temi – s nježnim prepletima gitara, gudača i Dylanovim „puknutim“ muklim narativom bližim šapatu nego li pjevanju. Tekst skladbe koja je naslov pozajmila iz stiha Walta Whitmana, kriptično je slaganje općih mjesta/referenci s Dylanom u gotovo kontradiktornoj ulozi i proroka apokalipse i izbavitelja. Nastavak donosi „False Prophet“ – s „bendovskim“ zvukom nadahnutim hard bluesom/rhythm and bluesom New Orleansa i ranim rock and rollom s etiketa Sun Recordsa na kojima su Stonesi izgradili ime  – s Dylanovim režećim vokalom a la Howlin’ Wolf koji mu je od „Tempesta“ naovamo bio – s izuzetkom croonerskih albuma – zaštitni znak. „My Own Version Of You“ je posve drugačija: formalno ljubavna laganica puna prigušenog suspensa s diskretnim začinima countryja (uz jecaje pedal-steela) i ritmom valcera te tekstom koji govori o ludom znanstveniku i pljački grobova u potrazi za „prijeko potrebnim dijelovima“ kojima stvara frankenštajnovsku kreaturu – još jednoj tako tipičnoj dylanovskoj metafori. I ovdje je niz spomena imena poput Julija Cezara, Leona Russella, Liberacea, Freuda, Marxa, Sv. Ivana apostola…

„I’ve Make Up My Mind“ jedan je od najlirskijih i najromantičnijih brojeva u novijem Dylanovom opusu uz tekst u kojem veli „Predajem ti se, ja sam od Salt Lake Cityja do  Birminghama, od Istočnog L.A.-a do San Antonea, i ne mogu podnijeti da živim sam“. „Black Rider“ je gotovo ambijentalna balada o suočenju sa smrću; s onim „crnim jahačem“ apokalipse s kojim prijeteći hrva, „pregovara“ i išće milost. „Goodbye Jimmy Reed“ je novi rasni kotrljajući blues u kojem se Dylan – u osebujnom duhovitom hommageu „korijenskom bluesu“ – obraća velikom bluesmanu „daj mi tu staru religiju, to je ono što trebam“ a „Mother Of Muses“  sfumatozna balada obraćanja obraća Majci muza za autorsko nadahnuće iako je „ionako nadživio vlastiti život“.  I ovdje uz spomen Martina Luthera Kinga (o kojem je odavno pjevao) te uz vokal koji je, na cijelom albumu, izniman. Bliži cohenovskom pjevanju nego li „režanju“.

Da mu je Majka muza molitve uslišila svjedoči do jedan broj fascinantnog albuma. Pa i „Crossing The Rubicon“, zaključni u trolistu kotrljajućih hard blues tema (s prijetećim nasilnim stihovima nakon kojih slijedi umirujuća poruka „osjeti Svetog duha unutar sebe, pogledaj svjetlo koje donosi sloboda, vjerujem da je ona na dohvat svakome“)  te „Key West (Philosophic Pirate)“ s fantastičnom harmonikom i glazbenom teksturom tako bliskom Dylanu (s Bandom) iz sedamdesetih. Sedmominutna tema govori o starom odmetniku koji se povukao na Floridu u rajsko no „otrovno“ okruženje Key Westa gdje se, slušajući radio i soul temu iz šezdesetih, sjeća boljih dana.

Dylan je i novim albumom pokazao sve svoje odlike (čak i pjevanje!) te, baš kao i na sjajnom „Tempestu“, s temama koje govore o ljubavi i smrtnosti te novim zapanjujućim (pa i kriptičnim) poetskim slikama i savršenim transžanrovskimn glazbenim sadržajem potpisao jedan od najboljih albuma svoje dugovječne karijere.

(Fotografija: Getty)

***
Moglo bi vas zanimati: