PARANGALL | Lady Gaga, Chromatica – Ples na ruševinama civilizacije

"Ne treba sumnjati da će i nakon "Chromatice" uslijediti novo iznenađenje."

Piše: Zlatko Gall

Ples na ruševinama civilizacije

LADY GAGA
Chromatica
Intescope
***

Corona ga je odgodila za gotovo dva mjeseca i možda mu temeljito promijenila kontekst. Jer, „novi svijet“ – o kojem možda nešto govori omot albuma koji kao da je posuđen iz nekog distopijskog filma ili serije te image Lady Gage kao križanca između Xene ratnice i distopijske super-heroine – danas je drugačiji nego li u vrijeme kad je nimala svoj novi album. Uostalom Amerika – u kojoj hara i pandemija i nezapamćeni (rasni) nemiri koji su postali okidač za nagomilane frustracije (ali i „alibi“ za besprizorno nasilje)- postala je novo „krizno žarište“ zamijenivši u medijima uobičajene slike sa afganistanskih ili sirijskih pustara.

„Chromatica“ je naime – prije i poslije svega – „plesni album“ što će reći da se ove sezone „tuče“ s odličnom Dua Lipa za naklonosti partijanerske publike. U novom kontekstu turbulentnog američkog svagdana moglo bi se čak reći da je on eskapistički album. Album koji uz neizgovorenu poruku „udri brigu na veselje“ (u epidemiološki kontroliranim uvjetima) ima isti učinak kao brojevi Heaven 17 u osamdesetima koji su, uz zarazni plesni ritam, pozivali na „čaganje“ na ruševinama civilizacije.

No Lady Gaga ne bi bila ono što jeste da u brojevima moćnog plesnog naboja dance-popa nije provukla i neke za nju očekivane izlete, poneku „mračniju“ temu i notu melankoličnosti kao u „Free Woman“ u kojoj veli da se žrtve seksualnog zlostavljanja moraju osloboditi trauma prošlosti i krenuti naprijed. U „Fun Tonight“ govori pak o prekidu loše veze…  Spomenute teme, ali manje-više i ostali brojevi, naveli su većinu kritičara da u hipu zaključe kako je riječ o pravom „ženskom albumu“ čemu je svakako pogodovala i činjenica da se među gostima pojavio samo jedan muškarac – Elton John. I on u neočekivanom izdanju u houseu te drum’n’ bassu  bliskoj temi u kojoj se zacijelo ćutio kao uljez za razliku od Ariane Grande (u „Rain On Me“ nasaftane osamdesetima) i K-pop zvijezda Blackpink koji su u „Sour Casndy“ sa začinima housea dobro legli u Gagin dancefloor-pop.

„Chromatica“ je naravno i veoma slušljiv i zarazno plesan album s besprijekornom produkcijom ekipe kojoj je na čelu BloodPop no dobrano nafilan klišejima u rasponu od euro-disca sedamdesetih (dominantnih u „Free Woman“ i „Fun Tonight“), new wavea, electro popa, klupske scene ranih devedesetih te housea do onoga što je Madonna – suvereno – radila u devedesetima. Posebice u udarnim brojevima albuma poput singla „Stupid Love“.

Lady Gaga je do sada mnogo puta pokazala svoj kameleonski karakter dokazavši da se bez imalo problema šparta tako različitim žanrovima kakav je country, „stadionski“ autorski rock ili jazzy mainstream pa ne treba sumnjati da će i nakon „Chromatice“ uslijediti novo iznenađenje.

U međuvremenu, njeni brojni fanovi – ali i oni koji su prije petnaest godina slinili na Madonnin „Confessions Of The Dancefloor“ – s „Chromaticom“ su došli na svoje. Možda i onaj dio publike koji je u Lady Gagi uvijek vidio nešto više od globalne pop zvijezde. Jer, kvragu, u današnjem svijetu sve više nalik fikcijama šugave apokaliptične budućnosti, možda nam doista samo preostaje „ples na ruševinama civilizacije“. Pa dok traje – traje…