PARANGALL | LEONARD COHEN “Thanks For The Dance” – Ukazanje s onoga svijeta

"Sve je na "Thanks For The Dance" neotuđivo cohenovsko"

Piše: Zlatko Gall

LEONARD COHEN
Thanks For The Dance
Columbia – Menart
**** ½

Posthumna izdanja najčešće nisu „blast from the past“ već nekrofilsko-žicarski potez diskografa koji nastoji zaraditi još ponešto na arhivskom materijalu, demo snimkama, kilavim B-stranama singlova  ili skicioznim bilješkama dovršenim uz pomoć studijskih najamnika.   

„Thanks For The Dance“ – posthumni album Leonarda Cohena neka je druga priča. Prvenstveno stoga što se o Leonardovim studijskim „bilješkama“ nastalim u vrijeme rada na fascinantnom oproštajnom albumu „You Want It Darker“ pobrinuo njegov sin Adam – i sam vraški talentiran studijski mag – ali i zbog kvalitete Cohenove studijske ostavštine. Doduše ne tako briljantne kao na prethodnom albumu ali, za reći pravo, ni odveć daleko od nje. Sve je na „Thanks For The Dance“ neotuđivo cohenovsko: i uvjerljiv emocionalan šaputavi vokal, atmosfera na tragu posljednjeg remek-djela, poetski zapisi potekli iz istog izvora koji je još 1961. dao zbirku poezije „The Spice-Box of The Earth“ te glazbeno ruho oplemenjeno sjajnim gostima koje je Adam doveo u studio poput Brycea Dessnera iz The Nationala, starog Leonardovog suradnika Javiera Masa svirača laúda iliti španjolske lutnje/mandoline, Damiena Ricea, Becka, , Daniela Lanoiasa, Jennifer Warnes…

„Thanks For The Dance“ je ne samo veliki album koji se može mjeriti sa sličnim „oproštajnim“ posthumno objavljenim projektima Johnnyja Casha ili Bowievim „Blackstarom“ već i svojevrsno ušće ili logično finale Cohenovih recentnijih – izlišno je kazati sjajnih – albuma.  Točnije sa brojevima koji su obojeni melankoličnim tonovima pa čak i „crnilom“ (kojeg je, kao i smrtnost, Cohen uvijek prihvaćao kao dio života) no s tračkom humora, satire ili one tipične cohenovske autoironije kojom je znao dići glas protiv mitologiziranja i vlastitog statusa. Stoga se u sjajnoj uvodnoj „What Happens To The Heart“ (skladbi koja je ranije objavljena kao poema u zbirci „The Flame“) i našao stih „uvijek sam  predano radio no to nikad nisam zvao umjetnošću“. Nježna je to tema s prepoznatljivom lutnjom, šaputavim (reklo bi se, onim znanim ispovjednim) vokalom i diskretnim klavirom u lamentaciji o izgubljenoj ljubavi.

Dobro je znan i mandolinski uvod Avija Avitala i mandolinsko prebiranje tijekom cijelog  „Moving On“ – još jedne skladbe o staroj ljubavi što je i svojevrsna crvena nit koja se provlači albumom – koja se lagano gradi uz pozadinsku klavirsku pratnju i začine eteričnih pozadinskih vokala.  Novo čudo Cohenovih (i Leonarda iAdama) je „The Night Of Santiago“ s maorskim štihom kojem je dodan začin finih  udaraljki i anđeoski ženski vokal stare Leonardove suradnice Jennifer Warnes. I eto trolista iznimnih brojeva već na samom uvodu u album  vrhunskog autora i neponovljivog izvođača koji se, svjestan bliske smrti, prisjeća nekih dragocjenih trenutaka života. Bez kuknjave i žala za prohujalim vremenima već – slaveći ga.  Pa se do u detalja sjeća putene „noći u Santiagu“ s nepoznatom djevojkom te davnih ljubavi kao u naslovnom broju sjajno zapakiranom u maksimalno usporeni valcer i „It’s Tom“  (s diskretnom no efektnom Beckovom gitarom i koprenastim sintovima) čiji je tekst – kao i na ostatku albuma – prepun živih slika koje posebno krase minimalističku „The Goal“ i „Puppets“. Potonja je s naizgled bizarnim usporedbama ljudskog roda s lutkama na koncu (s podsjetnicima na zlodjela nacista ali i usud zločinaca i žrtava koji su na milost i nemilost „viših sila“ ilutkara iz pozadine) uz onozemaljski vokal Jennifer Warnes koji se šulja u pozadini. I „The Hills“ je uvijena u ovojnicu prigušenih sintova kao novi dokaz sjajnog posla Adama Cohena koji je, koliko i sam Leonard, autor albuma. Ni manje ni više već maestralno odrađenog epitafa velikom Leonardu; albuma koji bez dvojenja ide uz bok svim recentnijim zgodicima ali i pola stoljeća starim klasicima poput „Songs From A Room“.