PARANGALL | LU JAKELIĆ, Sve o čemu sam šutjela – Vrsni album “ispod radara”

"Sve o čemu sam šutjela" je vraški dobar album

Piše: Zlatko Gall

LU JAKELIĆ
Sve o čemu sam šutjela
Croatia Records
**** ½

Kad se u naslov teksta ušulja „ispod radara“ tada je u pravilu riječ o – kritičarskoj isprici. Barem je kod mene takav slučaj kad je riječ o Lu Jakelić. Njen je album naprosto do mene došao „prekasno“ odnosno u vrijeme kad su već mahom liste i ankete o najboljim albumima (uzgred rečeno, objavljuju se sve ranije) bile manje-više zaključene. A „Sve o čemu sam šutjela“ je vraški dobar album. Ne samo stoga što je novi doprinos ionako sve zanimljivijem domaćem kantautorskom „ženskom pismu“, album sa sugestivnim tekstovima prepunim upečatljivih slika, skockanim melodijama, produkcijom i besprijekornom izvedbom već i zgodna „popuna“ na žanrovskoj sceni smještena između „hermetičnijeg“ indiea i (ponovo koristim tu riječ) inteligentnog „komunikativnijeg“ popa.

Prvijenac je potom istovremeno i „starinski“ i suvremen. „Starinski“ jer je nastao onako kako su nekad nastajali kantautorski projekti u Laurel Canyonu sedamdesetih, na napuštenim farmama američkog Srednjeg Zapada ili u svim mogućim vukojebinama u koje bi se povukli autori koji imaju što (i znaju kako to) reći. „Starinski“ jer nije domišljen kao artificijelan studijski (trendovski) projekt već kao zaokružena glazbena priča očito nastala i ispričana „na dah“ iz prijeke potrebe a ne poukog komercijalnog umišljaja. Onako kako je Springsteen skladao „Nebrasku“ a cijela plejada američkih protagonistica „ženskog pisma“ s kraja osamdesetih i početka devedesetih (Michelle Shocked, Suzanne Vega, Shawn Colwin, Tracy Chapman…)  ili iz još ranijih dekada (poput Janis Ian) stvarala svoju emocionalnu pjesmaricu mahom ljubavne tematike.

Žanrovski dvanaest skladbi albuma moglo bi se ugurati u indie pop no s izuzetnim aranžerskim zahvatima koji konačan proizvod (album) čine zaokruženim a svaki broj oplemenjen maštovitim i „šarenim“ glazbenim uzorcima. Poput natruha countryja u sjajnoj „Dok lipe cvatu“, surfom obojanih gitara u „Dominama“, snenog folka u „Možda“, diskretnih jangle gitarskih naglasaka u istovremeno nježnoj i dramatičnoj „Oblik vode“, klavira Matije Dedića u sfumatoznoj atmosferskoj baladi “Iznutra“, udaraljki u fascinantnoj „Priči o duhovima“… Naslovni je broj pak bljesnuo kao odlična bendovska tema s čvrstom ritam sekcijom i ubojitim refrenom koji iz prve zaposjeda uši a zaključna u uvodu minimalistička a u završnici baš moćna „Svemir“ prava točka na posljednju rečenicu odlične glazbene priče Lu Jakelić i njenog producenta/aranžera  Rejhana Okanovića.