PARANGALL | LUCINDA WILLIAMS, Good Souls Better Angels – Neprikosnovena kraljica americane

Povratak Lucinde na ishodišne pozicije bluesy/americana rocka

Piše: Zlatko Gall

Neprikosnovena kraljica americane

LUCINDA WILLIAMS
Good Souls Better Angels
Highway 20 Records
**** ½

Igrom slučaja dva „ženska albuma“ bljesnula su u isto vrijeme no Fiona Apple i Lucinda Williams teško da mogu biti različitije. Najkraće rečeno, eksperimentu sklona i intimistička  Fiona te poetesa „roots“ ili „americana“ iskaza sklona upiranju prstom u neuralgična mjesta (ne samo) američkog svagdana, na suprotnim su polovima. No kvalitetom novih albuma ipak jedna drugoj do uha.

Zacijelo nikoga tko zna opus Lucinde Williams nije iznenadilo da njen četvrti album za vlastitu diskografsku etiketu (na kojoj ostvaruje apsolutnu autorsku slobodu) zvuči tako „organski“ (jer, sniman je mahom uživo u studiju) te barata s temama koje su nešto kao njen osobni „state of the union“.

Tako u „Bad News Blues“ – koja slijedi nakon uvodnog prljavog blues-rocka građenog oko riffa koji podsjeća na „Who Do You Love“ Ronnie Hawkinsa uz odlične dionice slide gitare nadahnute Thorogoodom – veli „loše vijesti su u zraku, loše vijesti leže na tlu, loše vijesti hodaju stepenicama, loše vijest su svuda““ (…) pa nastavlja: „tko da vjeruje, lažovima i luđacima, budalama i lopovima, klaunima i hipokritima…“. Kud ćeš boljeg komentara na vrijeme lažnih i loših vijesti populističkih lidera koji vode Ameriku (i svijet) u kaos i beznađe. „Bad News Blues“ je k tome „opaki“ blues u kojem srastaju poduke folk-bluesa Delte i urbani amplificirani blues Chicaga uz Lucindin dylanovski narativan vokal. U „Man Without Soul“ Lucinda se – ponovno posegnuvši za „dylanovštinom“ – još izravnije obraća Donaldu Trumpu uz jecaje pedal steel/slide gitare i rujuće gitarske naglaske koje kao da su odsvirali Neil Young i Crazy Horse. „Ti si čovjek bez srama, bez dostojanstva…“ veli Lucinda uz odličan prateći band pouzdanih koncertnih suradnika (gitarist Stuart Mathis, orguljaš Mark T Jordan, basist David Sutton i bubnjar Butch Norton) vraški uigranih nakon završetka obljetničarske turneje albuma „Car Wheels On A Gravel Drive“. Možda je i stoga bio logičan povratak Lucinde na ishodišne pozicije bluesy/americana rocka kojim je presudno ozračen cijeli album.

„Big Black Train“ – s violinom gitariste Mathisa – na tragu je Springsteenovih „depresivnih“ balada s upečatljivim slikama (i sjajnom Mathisovom gitarom) a „Waking Up“ – koju otvara upečatljiva bas figura a dalje vozi izvrsna gitara – dramatičan je komad s temom obiteljskog nasilja i eksplicitnim tekstom kućnog užasa („Vukao me za kosu a potom šutnuo, tren poslije – kunem se, želio me poljubiti (…) A nakon svega toga želio je pišati po meni“…). „Pray The Devil Back To Hell“ vraća se na mračan folky blues (kakvom je sklon Nick Cave),  „Shadows & Doubts“ nova je akustičarska balada, „When The Way Gets Dark“ – sfumatozna je lirska countryjem ozračena tema nakon koje je bljesnula „Bone Of Content“  – ponovo s izvrsnim uletima Mathisove gitare i Lucindinim dramatičnim vokalom te eksplozivna „rokija“ „Down Past The Bottom“.

Dva zaključna broja novi su zgodici i albuma i recentnije Lucindine diskografije. „Big Rotator“ je tema s prljavim gotovo garažnim gitarskim zvukom te Mathisovim wah-wah uletima i novim izravnim prozivanjem lažova, prevaranata, lopova, strvinara, ubojica…  Zaključna laganica „Good Souls“ – jedan je pak od onih brojeva blagoslovljen sjajnom melodijom – kao da na kraju ciklusa mračnih i gnjevnih brojeva, donosi tračak sunca i nade. Kao svojevrsna molitva da se u danima nedaće ipak ostane u blizini dobrih ljudi, anđela i svetaca koji će joj pomoći pronaći snagu kad god potone u beznađe.

Petnaesti Lucindin album naprosto je bezgrješno odrađena nova kolekcija sjajnih pjesama koje ju potvrđuju kao neprikosnovenu – kako je netko odavno rekao – kraljicu americane.