PARANGALL | Manfredo Fest, Brazilian Dorian Dream – Remek djelo jazzy-brazilskog fusiona

Piše: Zlatko Gall

Manfredo Fest
Brazilian Dorian Dream
Far Out Recordings (Rough Trade)
*****

Remek djelo jazzy-brazilskog fusiona

 

Za ljubitelje jazz-funk fusiona, jazza ozračenog „latinicom“ i zarazno plesnih brazilskih ritmova prava je blagovijest da se na vinilu i u CD formatu pojavilo remasterirano izdanje znanog albuma „Brazilian Dorian Dream“ skladatelja, producenta, aranžera te sjajnog klavijaturiste Manfreda Festa.

Prvo izdanje se – kao „samoizdato“ – pojavilo 1976. i od tada ima kultni status. Ne bez razloga jer Fest je i prije odlaska u Sjedinjene Države snimio niz vraški zanimljivih bossa nova-jazz projekata da bi potom započeo suradnju sa znanim Sergiom Mendesom a već 1969. usavršavao svoje sviranje električnog Fendew Rhodes klavira, sintesajzera i klavineta (odnosno, amplificiranog klavikorda) kombinirajući bossa novu i sambu s jazzom.

Album je zorno pokazao sve odlike autorskog i izvođačkog rukopisa odnosno pionirske fuzije brazilskih ritmova, jazza, proto-funka… koja je za razliku od sličnih ranijih jazz-fusion projekata imala i jaki plesni naboj. Bila je naprosto stvorena za plesne podije pa je uvodna naslovna tema uz nepatvoreni ritam sambe (s tipičnim vokalnim modulacijama pjevačice Roberte Davis) imala savršeno sparene dionice sinta, klavineta, robusan fankoidni bas Thomasa Kinija, i potku udaraljki sjajnog bubnjara Aleja Povede … koje su broj u trenu smještale u zabran klupskog plesnog materijala.

„Facing East“ – sporijeg ritma – s gugutavim basom na „posteljici“ sintesajzera i vokalom bez teksta imala je snoliku atmosferu no „Jungle Cat“, koja slijedi za njom, fantastičan je komad funka (na tragu Herbiea Hancocka) s prijelazima tipičnim za prog-jazz fusion ozračen brazilskim štihom. Bila je to i ostala čudesna fuzija raznorodnih elemenata, distorziranog ali i kristalno čistog sintesajzera, izuzetnog bubnjanja i vokala uz organska prožimanja elemenata hard bopa, funka i sambe te sjajnog klavirskog sola iznad razigrane ritam sekcije. „That’s What She Says“ u uvodu je na tragu ranih Return To Forever (posebice u kasnijem klavirskom solu) no vokal broj sidri u brazilske vode a cover teme Richarda Rodgersa „Slaughter on Tenth Avenue“ – od prave drame u uvodu do zadnje odsvirane note – pokazuje Festovo umijeće spajanja slojevitih harmonija i različitih ritmova (s odličnim unisonim vožnjama basa i klavineta te funkoidnih dionica) u pitku cjelinu. „Who Needs It“ je slično postavljena no uz naglašeniji plesni naboj (i opet sjajan klavirski solo iznad gipke ritam sekcije koja vozi maksimalnom brzinom).

Za kraj albuma ostavljena „Braziliana no.1“ s fluidnim klavirskim dijelom na samom početku uz „ambijentalne“ perkusije i lijepljenje klasičnih i jazz harmonija te vraški originalan „dijalog“ sintesajzera i Fender Rhodesa ili solo dionica basa akcentiranih klavirom.

Ni silnih desetljeća nakon izvornog objavljivanja „Brazilian Dorian Dream“ u remasteriranom izdanju nije izgubio ništa od svoje svježine i inovativnosti. Dapače, danas se čini bolji no ikada.