PARANGALL | Matija Dedić, “Tajna vještina” – Još jedna Matijina javna vještina

Album na kojem jazz pijanist Matija Dedić svira svoje vizije Gibonnijevih pjesama

Piše: Zlatko Gall

Još jedna Matijina javna vještina

MATIJA DEDIĆ
Tajna vještina (Glazba Zlatana Stipišića Gibonnija)
Croatia Records
*****

Zacijelo znate onaj stari vic koji veli da je Gibonni došavši s automobilom u vulkanizera odmah s vrata, pokazavši prstom prednje gume, zapjevao „ove dvijeee duuuše!“. No, „dvije duše“ koje su se našle na albumu „Tajna vještina“albumu na kojem jazz pijanist Matija Dedić svira svoje vizije Gibonnijevih pjesama – sve su samo ne  „izdušene“.

Gibin autorski „izlaz“ i dalje je vraški uzbudljiv i potentan (što je, uostalom, pokazao i na albumu „Familija“ s Oliverom kao partnerom u skladbama poput antologijske „Udice“) te – potvrdile su to brojne tuđe obrade njegovih bisera – itekako podoan za najrazličitija čitanja. Od klapskih do „tvrdorokerskih“, od vokalnih Massimovih do instrumentalnih „covera“ vrhunskih glazbenika poput Hojsaka & Novosela iliti dvojca Bow vs. Plectrum. Matija Dedić je pak svojom virtuoznošću i imaginacijom iznimnog jazz pijaniste (ali i autora) odavno potvrđen kao glazbenik koji se može uhvatiti u koštac s bilo kojim glazbenim i žanrovskim predloškom. Podjednako na vlastitim albumima poput sjajnog „Matija svira Arsena“ ili kolaboracijama s brojnim glazbenicima poput one sa Black Coffee i Zoranom Predinom. Odnosno, samim Gibonnijem s kojim je zajedno i snimao i mnogo puta nastupao. Nikad kao instrumentalni ukras već kao punopravni partner.

„Tajna vještina“ je stoga i prije Matijinog ulaska u studio bila jednadžba bez nepoznanica. No nikako rutinirani i nezahtjevan posao. S jedne strane valjalo je – sačuvavši duh i kolorit izvornika – ponuditi nova čitanja što, znajući za broj obrada Gibinih autorskih zgoditaka, i nije baš lagan posao. Jer njih se, rekoh, nakupila lijepa gomilica. I s neponovljivim Oliverom, Hojsakom i Novoselom, Massimom, klapom Cambi – koja je na Gibinom opusu izgradila ime i karijeru – ali i mnogim drugim izvođačima. Pa i onima koje sam sam prije desetak godina okupio na koncertu (i tribute albumu) VDP-a u okviru serijala „Čovjek od soli“. Riječju, Vatre, Zvijezda, Urbana pa i samog Matije združenog s Black Coffee.

Album otvara „Divji cvit“ kojem je u izvorniku osebujan pečat davao gitarski solo Vlatka Stefanovskog a sada – sjajnom kombinacijom izvorne melodike i nadahnute improvizacije (na tragu najbolje „arsenovske“ šlageristike s primislima i na Antona Diabellija (Op. 168, br. 4. B-dur) kojeg je Dedić stariji tako sjajno posvojio u „Moderato cantabile“) uzvisio Matija svojim bisernim tonovima. „Žeđam“ u Matijinoj izvedbi također zadržava lirsku tankoćutnost izvornika no dodavši im elemente drame stvarajući atmosferu i spokoja i zle slutnje što vreba iz prikrajka.

„Cesarica“ je dakako opće mjesto o koje su se očešali mnogi no Matija nalazi svoje originalno motrište davši ovoj „javnoj glazbenoj površini“ otisak „sumorne“ i dramatične jazz nadogradnje. Demonstrirajući nimalo tajnu vještinu sviračkog umijeća ali i emocionalnog naboja postignutog jukstapozicijama lirskog i dramatičnog. Postižući efekt svojevrsnog glazbenog „chiaroscura“ iliti sudara svjetla i mraka. Izuzetno je to pametno domišljen koncept koji u svakom broju prijeći otkliznuće melodijski zavodljivog broja u „easy listening“ lounge musica.

„Kad sam nasamo s njom“ nježnu Gibinu baladu „čita“ pak kao komad klasične partiture a „Ispod moga pramca (Tempera)“ – koju tako dobro poznaje kao da ju je sam skladao – „posvaja“ i „prevodi“ u novi uzbudljivi komad vlastitog rukopisa na pola puta između „klasike“ i jazzy improvizacija. Uvjerljivije nego li je to radila Diana Krall na recentnijim albumima s obradama pop i rock standarda. Postižući zapravo da se ispod „prove“ Gibinog imaginarnog broja zrcali i mirno more i pjene valovi u neveri.

Naslovna „Tajna vještina“ dobila je ruho sugestivnog instrumentala koji je i bez teksta (kao štake) slikovit i „brbljav“ s iznimnim jazz improvizacijama koje nisu puki umetak ili samozadovoljavajuće „cifranje“ već organski srasli uz glavnu melodijsku liniju. I „Sve ću preživit je dobro znana i u Gibinoj i Tedijevoj izvedbi ali i klapskim obradama no Matija je opet našao novi kut i lucidnim improvizacijama ponudio broj neupitne svježine i originalnosti. „Hide the Mirror“ s Gibonnijevog engleskog albuma „20th Century Man“ od izvornika ozračenog stingovsko/gabrielovskim stilizacijama pretvorena je u – usudit ću se kazati – uvjerljiviji i uzbudljiviji melankolični instrumental s emocionalnim nabojem, dramatičnim „basovima“ kao kontrapunktom bisernim tonovima te čudesnim improvizacijama.

Kao svojevrsni bonus na kraju albuma dolazi koncertna izvedba „Nisi više moja bol“ odsvirana uz harmoniku Mladena Kosovca i gitaru Nikše Bratoša.

Nimalo ne sumnjam da je Matija mogao „prikačiti“ još desetak vrsnih live izvedbi Gibonnijevih brojeva odsviranih sa samim Gibom ili s Black Coffee koje bi bile jednako uvjerljive no ova je nekako došla baš kao šlag na mrsnu tortu sjajnog albuma. Kao i „Matija svira Arsena“ veoma izglednog kandidata za Porin.