PARANGALL | Ned O’Millick Cooperative, “Solidarity” – solidan album koji zaslužuje palac gore

"Solidarity je, najkraće rečeno, solidan album koji je autorski i izvođački zaslužio palac gore"

NED O’MILLICK COOPERATIVE
Solidarity
Bandcamp
***1/2  

Piše: Zlatko Gall

Nenad Milić alias Ned O’Millick sve zna. Zna napisati pjesmu, domisliti aranžmane, produkciju, zvuk u studiju, animirati glazbenike na projektu, razraditi medijsku strategiju… no, nažalost, nije baš neki pjevač. E sad, u brojevima kad pjeva u „donjim lagama“ rezultat je prolazan no tamo gdje bi trebalo pustiti glas stvari baš ne štimaju najbolje. Osim ako mu se ne pridruži drugi gostujući glas.

Uvodna „Balkan devedesetih“, skladbi je s primislima na novovalne osamdesete (posebno Filma s „Neprilagođen“) koja nudi  upečatljiv refren što se lijepi za uši te odlična glazbena rješenja. Prvenstveno, upečatljive solo dionice, usnu harmoniku, klavijature i gitare u bluesy punk speedu. Milić je očito glazbeno i profesionalno daleko uvjerljiviji nego li ikada do sada jer svaki je broj na albumu „sofisticiraniji“, svirački i produkcijski besprijekoran no – srećom – i dalje kao na ranim snimkama Tito’s boysa iskazom neukročen i izravan. Možda je ponegdje u tekstovima čak i odveć prvoloptaški ili parolaški, možda i „s viškom teksta“ no i dalje odlučan da pljune svoju istinu beskompromisno svima ravno u oči.

„Daj gol“ je balkan beat/country/skiffle s „pleh glazbom“ zamišljen kao žovijalna glazbena tema kojoj je čista suprotnost opor tekst o nogometu kao psihijatrijskom kauču frustrirane nacije. Kraj skladbe donosi lucidan repersko-navijački dodatak koji – iznad odvrnutih gitara – žestokim tekstom govori o mračnoj strani nogometa, njegovoj mafijaškoj klici, sprezi politike i kriminala uz znakovitu poruku „represija je roditelj otpora“.  „E polucija“ je vraški dobar spoj jazza, funka i gitarskog rocka… vješto slijepljenih  u cjelinu furioznog broja s bezbroj instrumentalističkih bljeskova. Nažalost uz ne baš uvjerljiv vokal. „Fašisti neće u raj“ žovijalna je honky tonk–country-blues tema kao znakovita posudba broja Woodyja Guthria. Ništa čudno jer Milić bi zacijelo rado preko svog glazbenog iskaza, poput Woodyja na gitari, zalijepio poruku „this machine kill fascist“.

„Osvijesti se“ je opet zgodan glazbeni mišung s odlično odsviranim dionicama i eksplicitnom političkom poukom, koje bi debelo profitirale uvjerljivijim vokalom a „Tatin sin“ country broj na tragu Bareta s Plaćenicima. Vokal (naslonjen na Gobčeve manirizme) opet zaostaje za glazbom i pametno korištenim pozadinskim vokalima. Skladba „Za Đonija“ je fanovska posveta Štuliću te potencijalna himna njegove goleme sljedbe no riječ je o veoma dobrom blues shuffleu s gitarskim solom. Ako je, kako sam veli, želio albumu dati žanrovsko šarenilo, Milić je to – kao i Beatlesi na „bijelom albumu“ – doista i uspio. Dokaz tome je i „It’s Time“ kao zanimljiv broj s lijepo posvojenim elementima afro-karipskog world musica.

Nova verzija partizanskog standarda „Bella ciao“ sočna je posveta i Franciju Blaškoviću, KUD Idijotima te pulskoj anarho-punkerskoj sceni a zaključna „Sunce“ pak čisti zgoditak.

S Nedom u „donjim lagama“ koje mu daleko više pašu, posebno kad ga podebljava ženski vokal te s odvrnutim gitarama u refrenu koji vabi na ponovno slušanje, pametno ubačenim govornim dijelom, zaraznim ritmom… „Sunce“ ima sve elemente potencijalnog radijskog hita. Kad bi ga se pripustilo u eter.

„Solidarity“ je, najkraće rečeno, solidan album i prava je šteta što glavni vokal nije – makar uz podjelu uloga s Nedom  – pripao i nekome uvjerljivijeg glasa. No i ovako autorski i izvođački zaslužio je palac gore.