PARANGALL | Neil Young, Homegrown – Neil je zauvijek Young

"Homegrown" je zapravo ono ultimativno svjedočanstvo grozničavog no veličanstvenog rukopisa i snimanja Neila Younga u "post CSN&Y" fazi

Piše: Zlatko Gall

NEIL YOUNG
Homegrown
Reprise – Dancing Bear
*****

Neil je zauvijek Young

 

Čistom igrom slučaja dan nakon što mi je u ruke stigao konačno objavljen „izgubljeni album“ Neila Younga „Homegrown“, na sajmu vinila kupio sam (rijetko) argentinsko vinilno izdanje albuma The Stills-Young Banda „Long May You Run“. I obje ploče slušao „paralelno“.

Oba albuma „rođena“ su ubrzo nakon one oproštajne stadionske turneje Crosby, Stills, Nash & Younga 1974. (snimka live albuma se tek 2014. pojavila na pločama) kao posljednji pokušaj da velika četvorka ponovo uđe u studio i snimi zajednički album. Uzalud jer Crosby i Nash su nastavili zajedničku suradnju a Stills i Young svoje uspješne samostalne karijere. No ovaj potonji dvojac se 1976. ponovo – za kratko – udružio te, kaneći  nastaviti tamo gdje su stali s Buffalo Springfieldom, započeo rad na albumu koji je – nadali su se – mogao u igru ponovo vratiti i Crosbyja i Nasha koji su se na kratko s njima također našli u studiju. Povratak CSN&Y se ipak nije dogodio pa Stills i Young s „mastera“ miču sve vokalne tragove vjerolomnog dvojca te, uz prateći koncertni band sastavljen od session glazbenika, dovršavaju album i koncertno ga promoviraju. Na pola turneje Young – koji je za razliku od indisponiranog Stillsa na turneji požnjeo sjajne kritike – odlazi ostavljajući ga samog da odradi preostale dogovorene nastupe.  Mada u to vrijeme nije govorio o razlozima prekida suradnje sa Stillsom, godinama kasnije Young je kazao kako se, kako je turneja odmicala, očekivana „kemija“ sve manje osjećala na pozornici pa je projekt ozgubio smisao. Album, i slušan s tako velike distance, sve je samo ne loš. Dapače, dvojica sjajnih gitarista od naslovne „Long May You Run“ (one znane Neilove posvete svom prvom automobilu) pa do zaključne Stillsove „Angel Guardian“, pokazuje sve svoje najvažnije autorske i izvođačke odlike.

No konačna objava Youngovog „Homegrown“ albuma snimljenog otprilike godinu ranije dala je precizan odgovor zašto? Young je bio u svojoj najboljoj, najuzbudljivijoj i najkreativnijoj fazi kojoj – eto brutalne istine – Stills ni autorski ni izvođački nije mogao parirati. Barem ne kao pravi partner, kao netko tko bi mogao od onoga drugoga izvući najbolje ili potaći kemiju koja će obojicu vinuti još više u nebesa.

Zašto je „Homegrown“ objavljen tek sada? Priča veli da je odabranom društvu Young jedne večeri pustio snimke dva snimljena albuma tražeći savjet s kojim od njih da izađe vani. Izbor je pao na „Tonight’s The Night“ – sjajan album snimljen još koncem 1973. – dok je netom završen „Homegrown“ ostavljen kao „pričuva“ u bunkeru. I tamo se eto zadržao punih 45 godina.   Mnogo je spekulacija zašto je tako izuzetan album vrhunskih skladbi gurnut u zapećak a među njima i ona da je album bio bolno svjedočanstvo Youngovog prekida turbulentne veze s Carrie Snodgress (majke njegovog prvog sina Zekea). Bilo kako bilo konačno objavljivanje „Homegrowna“ – sada kao dio već dugotrajnog Youngovog izvlačenja skrivenog blaga iz svoje „arhive“ – pretvorilo se u senzaciju.

Album snimljen tijekom 1974. i 1975. je naime prava zagubljena karika sa sedam (od ukupno 12 albumskih brojeva) ranije neobjavljenih skladbi vrhunske kvalitete. Iako album kao cjelina nije bio dostupan ni u bootleg izdanju, dio skladbi se, ipak već ranije našao na drugim Youngovim projektima. Najradikalniji je pomak od originala dobila „White Line“ snimljena sa Crazy Horseom na žestokom „Ragged Glory“ a Youngovi fanovi već su dobro upoznali „Love Is A Rose“ objavljenu na kompilaciji „Decade“, „Star Of Betlehem“ i „Homegrown“ na „American Star’s And Bars“ te „Little Wing“ na „Hawks & Doves“.  

Koliko je ranije neobjavljen materijal dobar već na samom uvodu pokazuje „Separate Ways“ – bolno ispovjedna ljubavna tema o raskidu s uvodom na tragu „Helpless“ ili ključnih brojeva „Harvesta“ (uz jecaje pedal steel-gitare Bena Keitha i Youngovu usnu harmoniku). Takva je i „Try“ – kao i „Mexico“ koja slijedi za njom – uz izravno obraćanje bivšoj partnerici ne bi li „potrude li se“ obnovili prekinutu vezu te country stilizacije (sa sirupastim refrenom u kojem Youngu pomaže Emmylou Harris). U emocionalno ogoljenoj minijaturi „Mexico“ – još jednoj žalopojki o izgubljenoj ljubavi – su samo Young i njegov klavir a za njom slijede znane  „Love Is A Rose“ te „rujuća“ „Homegrown“. Potonja u country-rock stilu koju ne bi bilo teško zamisliti ni u eksplozivnijem izdanju.

„Florida“ je pak pomalo bizaran komad u kojem Young izgovara tekst ili, bolje rečeno, svoju priču o ljetovanju u Floridi dok se kao klinac oporavljao od dječje paralize (jedina „glazbena“ pratnja je zvuk povlačenja prsta po rubu čaše) a „Kansas“ nježna tema u osličnoj kantautorskoj (glas, gitara, usna harmonika) izvedbi. „We Don’t Smoke It No More“ je pak izvedena kao lijeni country blues. Akustičarska „White Line“ (uz gitarsko prebiranje Robbiea Robertsona)vrijedna je svake pažnje kao i „Vacancy“: prava youngovska  rockerska pržiona (s upečatljivim dionicama Wurlitzer orgulja)kakva je već dala brojeve poput „Revolution Blues“, napaljenu „Southern Man“, „L.A.“, „Last Dance“…

Album zaključuju još dva znana bisera: melankolična „Little Wing“ i fascinantna „harvestovska“ „Star Of Bethlethem“ s vokalnim timbrom gošće Emmylou Harris.

„Homegrown“ je zapravo ono ultimativno svjedočanstvo grozničavog no veličanstvenog rukopisa i snimanja Neila Younga u „post CSN&Y“ fazi odnosno niske remek djela poput „On The Beach“, „Tonight’s The Night“… Ujedno i lakoće kojom je preskakao sve moguće granice koje su mogle biti postavljene između countryjem ozračenih nježnih balada i gotovo istovremenog garažno rokerskog praska s Crazy Horseom na „Zumi“.

A u Youngovoj arhivi na objavljivanje sigurno još čeka na stotine novih čuda…