PARANGALL | Ogenj, “Si kak jen” – Plamteći predvodnici “kaj vala”

"Si kak jen" je golem korak naprijed za Ogenj te album koji im širom otvara vrata novih glazbenih avantura.

 

Ogenj, foto: Marko Čordaš/Studio Jeka

Piše: Zlatko Gall

Plamteći predvodnici „kaj vala“

OGENJ
Si kak jen
Dancing Bear
****

Svojom mješavinom etna i žestokih rockerskih začina koji ih guraju negdje u krug keltskih punkera i rockera poput Dropkick Murphys, Ogenj je prvijencem „Domaj“ prije dvije godine oplemenio domaću „etnom-vudrenu“ rock scenu. Zapravo, nakon debitantskog albuma Ogenj se (uz Cinkuše) stavio na čelo tog domaćeg „kaj-vala“.

Jer, u brojevima „Domaj“, „Samo sam ja“, „Veljki kralj“ ili „Te tvoje joči“ ugnjezdili su se tipičnih pankoidni himničkih elementi i energetski udara, u temama poput „Srce išče“ našlo se  i mrve Red Hot Chili Peppersa, u „Hote hote“ spoj etnoa, punka i Nirvaninih poučaka a u „Fakinskoj“ ranog Hladnog piva. Ogenj je pokazao da svi ti utjecaji mogu srasli uz etno elemente i lokalni (zagorski) leksik. Baš kao što su Gustafi u svoj freak-folk-rock  zaklamali trieštinske harmonike, pouke Manu Chaoa, Tex-Mex, blues i rhythm and blues te lokalni etno iskaz.

Tu očito dobitnu formulu bilo bi bedasto mijenjati. Uključujući i producenta Antu Prgina Surku koji je, eto, i na novom albumu „Si kak jen“ („Svi kao jedan“), bezgrješno odradio posao. Što novoga donosi album? Pa, moglo bi se reći, naglašavanje obaju ključnih komponenti osebujnog zvuka Ognja. S jedne strane „nabrijavanje“ punkerskih žestica strateški smještenih na prvom dijelu albuma te, uvjetno rečeno, podizanje udjela etno elemenata i smanjenjem žestokih udara, na drugom. Koračajući s tih nekoliko zaključnih brojeva barem malko i prema prostoru etno stilizacija Miroslava Evačića.

Naslovnica albuma

Punkerski napaljene teme s keltsko-podravskim motivima, punkoidnim pubovskim napitnicama pa i navijačkim „ho ruk“ stilizacijama, prvi dio albuma čine idealnim za publiku koja je posrkala i prvi album ili pak albume Flogging Molly, Poguesa ili Dropkicks Murphys. No pomaci u širenju izvorne formule kreću na drugom dijelu albuma.   

„De te boli“ s tamburicom i limenom glazbom koja se naslanja na tradicije „marcha funebre“ uspjela je stilizacija etna i rocka (s blagim mirisom i folk-prog rocka ranih sedamdesetih s furioznim dionicama violine koja bi mogla biti i štogod od Flocka dok je s njima bio Jerry Goodman. „Megle“ – građena oko jednostavnog repetitivnog riffa – gotovo da je „ambijentalna“ folkom-ozračena rock tema s praskom gitara kojima je kontrapunkt bisernica a „Naj zameriti“ nježna balada u kojoj u idili žive podravska i keltska tradicija. Na istom je tragu još jedna milozvučna balada „Duša“ s ubojitim (agresivnije odsviranim bubnjem i basom) refrenom i violinom koja se – uz gitarski solo – tokom broja provlači poput „crvene niti“. Zaključna pak usna harmonika više je no zgodno rješenje za kraj. „Moreš ti to“  – s gostujućom Surkinom trubom koja kao da je stigla ravno iz opusa Calexica – nastavlja u sličnom raspoloženju no i ona uz žešće gitarske ulete i muskulativne dionice u raspletu odličnog broja.

„Deca bez mati“ zaključuje album a otvara ju furiozna vožnja basa (popout Fleovih zvučnih „diverzija“) koja i u nastavku broja vozi sto na sat. Zapravo u ovoj temi – koja se može shvatiti i kao ključni „programatski“ broj albuma – srastaju sva lica Ognja: etno začini s kajkavskim govorom, pakleni brzaci „bazičnog rocka“, punkerska energija ali i savršen osjećaj za lirsku melodiju i baladniji iskaz.     

U svakom pogledu superiorniji od dobrog debuta, „Si kak jen“ je golem korak naprijed za Ogenj te album koji im širom otvara vrata novih glazbenih avantura. Bez obzira na smjer kojim kane krenuti jer su pokazali da su daleko više od benda za veselice i keltske punkerske napitnice.  

****
Moglo bi vas zanimati: