PARANGALL | Paul Weller, On Sunset – Sjajna posveta Kaliforniji

"Stare kajle" poput Paula Wellera očito imaju još mnogo ulja u svojoj "svići".

Paul Weller, press fotografija

Piše: Zlatko Gall

PAUL WELLER
On Sunset
Polydor – Universal
*****

Sjajna Wellerova posveta Kaliforniji

 

Neprestane mijene Paula Wellera od punkoidne posvete mod fazi The Who te stilski popeglanog klupskog soula Style Councila do žanrovski rastresitih albuma koji su slijedili od devedesete naovamo, nisu nikakvo čudo. Kao što nije nikakvo iznenađenje da u posljednjih petnaest godina radoholični Weller nije snimio ni jedan loš ili osrednji album. No iako su njegove mijene u pravilu uključivale rubne ili pak izravnije utjecaje njegovih trajnih fascinacija rockom, britanskim folkom i soulom, svako malo bi zakoračio prema neočekivanom eksperimentu koji je albumu davao dojam avangardnosti i svježine.

Ovog puta na friškom solo albumu „On Sunset“ to se dogodilo već u uvodnoj „Mirror Ball“; čudnoj no efektnoj fuziji osunčane „kalifornijske“ melodije koje se ne bi posramili ni Beach Boys, psihodelije kakvu biste očekivali na „Good Vibrations“, eksperimentalno-avangardne „kakofonijskih“ citata, „procesiranih“  rokerskih gitarskih uleta i „ambijentalno“ razvučenog soula, diskretnog fraziranja G-funka… Slijedeća „Baptiste“ je povratak na dobro znane utabane staze soul stilizacija (ponovo s rasnom pop melodijom) i ritmičke „podloge“ rhythm and bluesa Boa Diddleya, „Old Faith“ – s „diskoidnim“ pljeskanjem i klavirskim uvodom, očijukanje sa soulom (i puhačima) okađenom manirom Style Councila te garniranom sintom sedamdesetih a „Village“ psihodelična rock „pastorala“ s bisernim romorenjem električnog klavira, toplom ispunom klavijatura i gitarskim akcentima. Svaka od uvodnih brojeva vrišti za radijskom vrtnjom kao potencijalni ljetni hit svjedočeći o nevjerojatnoj autorskoj formi. „More“ u uvodu kao da ide prema Roxy Music i Japanu osamdesetih „križanom“ s poetikom Style Councila i gitariskim vezom Chrisa Reae a sjajna naslovna „On Sunset“ besprijekorno zbraja široke zamahe gitare (s primislima na kalifornijski sneni pop šezdesetih), gospelom okađene pozadinske vokale, jazzy flautu, vibrafon, filanja gudača i puhača ali i neočekivane krhotine funkoidne gitare… postižući retro dojam pedeset godina starih „fuzija“ Stillsa, Bloomfielda i Ala Koopera u posvojenicama poput „Season Of The Witch“.

 

Na pola albuma posve je jasno da je Wellerovo temeljno nadahnuće Kalifornija poznih šezdesetih uz povremeno naslanjanje na stare ljubavi u drugom dijelu albuma. Poput britanskog music-halla u izvedbama Beatlesa ili Kinksa (u „Equanimnity“), brit-popa šezdesetih („Walkin’“), prpošnog rocka („Earth Beat“), pop-rocka bliskog poetici Jeffa Lynna (u sjajnoj „Rockets“ s harrisonovskom gitarom i debelom efektnom potporom puhača i gudača nadahnutom Philom Spectorom). De luxe izdanje albuma nudi još više sjajne glazbe. Pa i posezanje za  eksperimentalnom krautrockerskom psihodelijom (koja je u „4th Dimension“ odlično križana s funkom)… „Ploughman“ je pak klasičan novovalni broj nadahnut Iggyjevim „Passengerom“ s pištećim orguljama i reskim gitarama a „I Think Of Something“ novi prilog snenoj baladnoj folky   akustičnoj pjesmarici. De luxe izdanje ima još dva zanimljiva bonusa. Prvi je instrumentalno čitanje naslovne teme u „orchestral mixu“ kao sretan spoj akustičarskog gitarskog dijela (a la „My Sweet Lord“) te bogate orkestralne „dogradnje“ a „Baptiste“ ništa slabiji instrumental.

Wellerov album je jedno od najugodnijih iznenađenja ovog čudnog ljeta i jedan od kandidata za album sezone ali i godine. „Stare kajle“ poput Paula Wellera očito imaju još mnogo ulja u svojoj „svići“.

(Photo by Mike Lewis Photography/Redferns)