PARANGALL | Pretenders, Hate For Sale – Kao u najboljim danima

"Jedanaesti studijski album Pretendersa djeluje kao izgubljena karika u diskografiji, kao logičan nastavak nakon prva tri albuma"

Piše: Zlatko Gall

PRETENDERS
Hate For Sale
BMG
**** ½

Pretenders kao u najboljim danima

 

Da je Chrissie Hynde „alive and kicking“ pokazala je odličnim samostalnim jazzy albumom „Valve Bone“ no zacijelo nitko nije mogao pretpostaviti da će godinu kasnije tako bljesnuti s novom inkarnacijom Pretendersa. I snimiti jedan od najboljih albuma u karijeri! Uz onu znanu – naprosto fascinantnu – ekvilibristiku između garažne sirovosti i punkerske energije te profinjene (baladne) emocionalnosti. Uz apsolutnu prožetost glazbe s tekstovima koji uvjerljivo govore o intimnim (emocionalnim) i „općim“ temama te meka i logična srastanja svih Chrissienih žanrovskih miljenika u čvrstu albumsku cjelinu.

Naslovna tema tako kreće s paklenom žestinom punkoidnog rhythm and bluesa (i riffom na tragu „Let’s Spend The Nigh Together“) uz upečatljivu usnu harmoniku i ubojitu ritam sekciju valjda zamišljene i kao dodatne vjerodajnice za etiketu R’n’B-ja no „You Can’t Hurt A Fool“ je nepobitan dokaz ne samo da je Chrissie u sjajnoj pjevačkoj formi (možda najboljoj u karijeri!) već da Pretenders i dalje znaju složiti izvrsnu „klasičnu“ baladu (na tragu vremešnih sentiša s terasa) s refrenom koji se lijepi u uši.

I „The Buzz“ ima onaj tipični okus Pretendersa znan još od „Brass In The Pocket“, zamamnu osunčanu melodiju i zvečeće gitare (s mrvu „twanga“). „Lightning Man“ – s reggae/ska predloškom – naizgled kao da vraća na sam prag sedamdesetih i osamdesetih u doba proboja 2 Tone records  i Islandovih „novovalnih“ reggae pulena. Daleko uvjerljivije nego li su to ikad radili Police. Štoviše, čak bliže Gorillas nego li nekim prvacima reggae novovalnih stilizacija iz osamdesetih. „Turf Accountant Daddy“ pak od početka grmi baražnom gitarskom paljbom uz reske ulete i znano „čekičanje“ odlične ritam sekcije, sa zanimljivim sinti umetkom na trasi osamdesetih te superiornom Chrissie s vokalom uvjerljivim i kad „govori“ tekst i kad pjeva.

“Didn’t Want To Be This Lonely”  je s obje noge u prostoru Boa Diddleya naseljenom novovalnim stilizacijama na koje su nas Pretenders navukli već prvim albumom. Točnije tu je nepatvoreni diddleyevski riff, Chrissie koja pjeva i “pegla” ritam gitaru kao da joj je dvadeseta a ne skoro sedamdeseta te s gitarskim “rokabiličnim” solom na tragu Briana Setzera u najboljim danima Stray Catsa. Na sličnom je tragu i prvorazredni komad garažnog rocka „I Didn’t Know When To Stop“ s rhythm and blues harmonikom. „Maybe A Love Is In NY City“ kao da je posveta pokojnom Tomu Pettyju i Heartbreakersima a „Junkie Walk“ – s gitarskim fuzzom –  nova garažna „pržiona“. Posve drugačija od čudesne zaključne klavirske balade „Crying In Public“ (Chrissie je i kao Q“crooner“ izvrsna) podebljane gudačima u maniri prvorazrednog chamber popa.    

Jedanaesti studijski album Pretendersa (svakako i zahvaljujući produkciji Stephena Streeta i „rukopisu“ kojeg je utkao na albume Smithsa i Blura) djeluje kao izgubljena karika u diskografiji, kao logičan nastavak nakon prva tri albuma; što je naravno ultimativni kompliment a ne mana. Uz sve čestitke Chrissie i novom bandu koji je – svakako i zbog učestalih svirki i genezi od „pratećeg“ Chrissienog ansambla do punopravnih nasljednika Jamesa Honeyman-Scotta i Petea Farndona uz vječno prisutnog bubnjara Martina Chambersa –  doista uz bok onoj slavnoj prvoj postavi ili družini koja je snimila „Learning To Crawl“.