PARANGALL | Rival Sons “Feral Roots” – Sa Zeppelinima u srcu

Deset godina karijere, silni koncerti i iskustvo rada na pet prethodnih albuma oplođeni su na šestom projektu kalifornijske blues-rock četvorke Rival Sons

Piše: Zlatko GALL

RIVAL SONS
Feral Roots
Low Country Sound/Atlantic – Dancing Bear

*** ½

Deset godina karijere, silni koncerti i iskustvo rada na pet prethodnih albuma oplođeni su na šestom projektu kalifornijske blues-rock četvorke Rival Sons. Novi album je, već prema starom običaju, snimljen uživo u studiju u Nashvilleu (hvatajući uspješno energiju žestokog hard rock banda)  te u znamenitom Muscle Shoals Sound Studiu u Sheffieldu u Alabami; rodnom mjestu mnogih esencijalnih albuma soula, bluesa i rhythm and bluesa.

Od uvodnog broja „Do You Worst“ band glasno ispovijeda svoju privrženost eksplozivnom umješku bluesa i hard rocka odnosno svoju trajnu sklonost baštini Led Zeppelina – bez sola goleme minutaže, himničkim refrenima na tragu Bad Company idealnim za stadionsko uprizorenje ali i novodobnim grupama poput Black Keys. Baš po guštu i starih i novih fanova hard rocka.  „Sugar on the Bone” je na istom tragu no uz potpuno drugačiji ton gitare Scotta Holidaya dok „Back in the Woods” bubnjarskim uvodom (uz moćno čekićanje Michaela Mileya) i reskim riffovima te Buchananovim vokalom kao da glasno zaziva Zeppeline iz vremena „Rock and Rolla“ ili „Black Doga“. Uz efektan gitarski brzac te – pametno korištene – pozadinske vokale. I akustičarska „Look Away“ s orijentalizirajućim elementima ali i naslovna tema imaju dašak Zeppelina (s trećeg albuma) no „Too Bad“ djeluje kao pametno složen hommage Black Sabbathu ili, preciznije, riffovima Tommyja Iommija.

„Stood By Me“ ponovo donosi nešto novo: zanimljiv gitarski uvod s primislima na stare funk teme uz hard-rock bluesy Buchananov vokal, pozadinske vokale (možda kao danak atmosferi u Muscle Shoalsu) i dio recepture Stonesa sa „Some Girls“.   „All Directions“ – jedan od najboljih brojeva na albumu – usidren je također u sedamdesetima i psihodelijom prožetom brit-folku kojem su bili vraški skloni i Page i Plant a „End Of Forever“ čudna kombinacija folky laganice, hard/heavy gitare (opet u orbiti Tommyja Iommija) i gotovo mehaničkog bubnja. U odličnoj „Shooting Stars“ gostuje pak gospel zbor besprijekorno liježući uz Buchananov vokal, diskretne orgulje i akustičnu gitaru tvoreći zanimljiva završnica više no solidnog albuma. Dakako, ako su vam Zeppelini i hard rock nadahnut njihovim opusom i dalje pri srcu.