PARANGALL | Sanja Ilić & Balkanika, Stand Up – Balkane, Balkane, moj…

"Albumom se kao crvena nit provlači i spajanje elektronike i suvremenih glazbala sa tradicijskim instrumentima"

Piše: Zlatko Gall

SANJA ILIĆ & BALKANIKA
Stand Up
PGP RTS/Croatia Records
***

Balkane, Balkane, moj…

 

Albumom „Stand Up“ – kojeg nastavljajući suradnju sa PGP RTS objavljuje za hrvatsko tržište Croatia Records – Sanja Ilić & Balkanika ostaju u svojoj žanrovskoj niši balkanskog etno crossovera. Riječ je o transžanrovskom prostoru kojeg, naravno, nije domislio sam Ilić no koji je već tridesetak godina jedan od segmenata najšire shvaćene produkcije „world musica“. Ili, preciznije, svojevrsni talionički lonac u kojem se u novu leguru tope etno glazba, ovodobna pop produkcija, elektronika…

Sanja Ilić – s golemim iskustvom negdašnjeg jugoslavenskog hit-makera – dobro zna što i kako zapakirati u takav proizvod odnosno kako prijemčive melodije, zarazne balkanske ritmove, elektroniku (zaduženu za „ambijentalnu“ prozračnost) te pop „mainstream“ pretvoriti u pitku glazbu za koncerte, slušanje doma i plesne podije.

Uvodna „Za kraj“ (doista neobičnog imena za otvaranje albuma) ogledni je primjer takvog postupka. Široki zamasi akustične gitare i ženski etno vokali u uvodu nadograđuju se suvremenim (bendovskim) instrumentima i vokalom koji „vozi“ pop melodiju (koja bi mogla biti i štogod iz ostavštine Toše Proevskog) uz podršku ženskih etno vokala i diskretan začin tradicijskih instrumenata.

 

„Stand Up“ – koja slijedi za njom – ima i mrvu pozadinskih vokala a la Beach Boys sparenih sa sveprisutnim balkanoidnim ženskim etno višeglasjima (koje su dobro znane i u verziji naših Ladarica i s albuma „Le Mystère des Voix Bulgares“).

Jedan od očekivanih aduta i ovog albuma Balkanike je zarazni romski balkan-beat (kao u trubačima začinjenoj „Lina“) koji vabi na ples; ritam i stilizacije na kojima su i Bregović s Orkestrom za vjenčanja i sprovode te mnoge globalne atrakcije balkanoidnog world music crossovera napravili ime. Dakako albumom se kao crvena nit provlači i spajanje elektronike i suvremenih glazbala sa tradicijskim instrumentima poput kavala, gajdi, frula, tapana, zurle…

„New Đipaj“ je ulazak Ilića u reperske etno vode jedne Dubioze (no s više začina etna) ali i podsjetnik na pionirske iskorake Bregovića još u dane Bijelog dugmeta i „Ajmo u planine“. „Daleko visoko“ spoj je ambijentalne elektronike s razigranim basom te hipnotičkim hip-hop ritmom te etna dok su „One Love“ – slično zamišljeni hibridi pop/R’n’B-ja i diskretnih etno začina. „Hilandar“ je presudno ozračen bizantskim crkvenim napjevima (ulazeći u žanrovski prostor sličnih projekata temeljenih na gregorijanskim napjevima poput Enigme ili glazbe Alexandera Vitzthuma) te garniran elektronikom i etno (ženskim vokalnim) sazvučjima.

„Vile“ pak sa svojim bas i sint uvodom sparenim sa ženskim vokalima cimaju slične žice kao i davnašnji projekt „Lado electro“ kao sjajne suradnje Ladarica i HC Boxera no ovdje je etno prije u funkciji ukrasnog ili glazbenog „ornamenta“ za pop temu a ne esencijalni dio broja). „New Tashana“ je posveta „Tašani“ – broju rađenom za kazališnu predstavu – s kojim je Ilić 2000. i počeo s projektom balkanskog electro crossovera a „Ready Rim Fire“ uspjela etno-pop rock stilizacija uz „dijalog“ ženskih (etno) i muških („rokerskih“) vokala. I ona s plesnim ritmom koji bukne nakon ambijentalnog uvoda dok instrumentalna „New Delta“ vješto zbraja elektroniku, suvremena te etno glazbala. „Don’t Cry“ je, s druge strane, bliži negdašnjim glazbenim promišljanjima Mikea Oldfielda nego li etnu no zacijelo po guštu i publike koja je svojevremeno „popušila“ Enyu i Clannad.

Album donosi i bonus: „Nova deca 2020“ (remake eurosongovskog broja) kao bliskog rođaka Breginim posezanjima za romskim folklorom u „Ederlezi“.

Nimalo ne sumnjam da će i ovogodišnjim albumom Sanja Ilić & Balkanika ponoviti komercijalni uspjeh prethodnih albuma iako se, za reći pravo, formula već dobrano otrcala.