PARANGALL | The Splitters, Izvedi me van – Nema Splita do Splittersa

"U nekoj drugoj sredini gdje ne vladaju formatirana radija, svaki od deset brojeva bi zaslužio bjesomučnu vrtnju u eteru te albumu osigurao barem pet-šest hitova."

Piše: Zlatko Gall

THE SPLITTERS
Izvedi me van
Croatia Records
****

Nema Splita do Splittersa

 

Tezu da u Splitu – osim potvrđenih imena mainstreama – mahom samo stoluju niža estradna bića s festivalskih pozornica te (moćna) hip-hop scena, ne demantira samo niz odličnih indie izvođača (Branko Dragičević sa svim svojim raznorodnim projektima poput Valentina Boškovića ili Tomo Gracin…) već i mlade – ajmo tako reći – „rokerske“ snage. Poput The Splitters.

Još u veljači singlom „Oboji me“ najavili su album „Izvedi me van“; skladbom čvrstog gitarskog zvuka, himničkog refrena, besprijekornog vokala te „stilizacija“ koje su krasile i britpopovske bendove devedesetih i novovalni zvuk prethodnog desetljeća. Ovaj potonji više no očit u „Životu na ekranu“ koji ima nešto od melodioznosti ranih Pretendersa i energiju kalifornijskog „novog punk vala“ devedesetih. Ili, ako ćete poetike bandova poput Kings Of Leon i Foo Fighters.  „Dio neba“ nudi nešto od Edgeovih gitarskih manirizama s početka karijere, (opet) zamamnu melodiju s odličnim refrenom te besprijekorni vokal kao čvrsti adut albuma.

Od prvog takta „Lollipop“ prži i praši s čvrstom ritam sekcijom te reskim gitarskim uletima ali i efektnim solom (brzoprstićkim no lišenim nepotrebnog sviračkog egzhibicionizma). Najkraće rečeno – ogledni zgoditak beskompromisnog „rokanja“ koje ama baš nikada nije izašlo iz mode.

„Zauvijek mlad“ se nekako logično naslanja na prethodni broj začinjen u uvodu s malo grungea a u raspletu teme s efektnom promjenom ritma (ubojitim himničkim refrenom) i „fraziranjem“ gitariste Marka Komića. „Njeni frendovi“ upečatljiv je dvominutni punkerski brzac no i on s iznenadnim usporenjem (te „metalnom“ grmljavinom basa i gitare) prije furioznog sola i  završnice a „Odavno“ pak nježna balada zacijelo barem malo nadahnuta Gilmourom ( s gitarskim jecajima te odličnim solom) te moćnim refrenom u kojem opet glavnu riječ vodi „čekičanje“ bubnjara Antonija Komića i bas Josipa Sente.

„Potraži me“ ima iste odlike kao i svi prethodni brojevi albuma (s mrvu gitarskog naslanjanja i na zvukovnicu Kings Of Leon), „Nepoznata netko“ je rasna „rokija“ s upečatljivim riffom, refrenom i odličnim višeglasjima (dvojca Josipa i ritam gitariste Petra Sente) a zaključna „Zapravo ti“ još jedan, uvjetno rečeno, „baladni“ broj s odličnim vokalom i dramaturgijom.

U nekom paušalnom smještanju u žanrovsko/stilske pregrade Splitters bi se moglo smjestiti u krug ovodobnih mladih „rokerskih“ snaga koje nadahnuće nalaze i u osamdesetima i devedesetima ili – ako govorimo o domaćim prilikama – možda nastavljaju tamo gdje je stala rana Vatra ili „žešći“ Ramirez.

Album „Izvedi me van“ je više no ugodno iznenađenje s besprijekornim i domišljenim autorskim materijalom, vrhunskim vokalom Josipa Sente te ništa slabijom instrumentalnom „egzekucijom“. I za kraj moram ponoviti ono što sam do sada napisao bezbroj puta: u nekoj drugoj sredini gdje ne vladaju formatirana radija, svaki od deset brojeva bi zaslužio bjesomučnu vrtnju u eteru te albumu osigurao barem pet-šest hitova. Bravo ekipa!