PARANGALL | The Stooges, Live at Goose Lake – “Dobar koncertni album s “felerom”

"Zvučni spomenik Iggyju - i njegovoj čudesnoj "mahnitosti" na sceni"

Piše: Zlatko Gall

THE STOOGES
Live at Goose Lake, August 8, 1970
Third Man Records
*** ½

Dobar koncertni album s “felerom”

 

Već sama činjenica da je snimka s albuma „Live at Goose Lake, August 8, 1970“ donijela posljednji nastup basiste Davea Alexandera odnosno onu kultnu postavu Stoogesa koja je dala eponimni prvijenac i „Fun House“, za fanove Iggyja i Stoogesa je prava blagovijest. Tim prije što je koncertnih zapisa iz tog pionirskog razdoblja malo i ništa.

No svi koji su očekivali u najmanje vrhunski tonski zapis benda na vrhuncu koncertne moći u izvedbi materijala koji će se uskoro naći na „Fun House“, ostali su pomalo razočarani. Razlog jer relativno „mutna“ snimka (mada i dalje bolja od piratskih zapisa koji povremeno procure van) no prvenstveno ne baš impresivna i nimalo energična svirka Davea Alexandera koja je najbolji mogući dokazni materijal svih starih priča zašto je basist – kao nepouzdan lik koji je „naduvan“ i pijan dolazio na koncerte – „nogiran“ iz banda. Konačno ako su ravno u izvanvremenu pjesmaricu rocka s drugog studijskog albuma ušle „Down On The Street“ s gitarskim frazama britkim poput žileta, senzacionalna nihilistička „Dirt“ čija će bas „linija“ i Alexanderova gitara nadahnuti mnoge, sjajna naslovna tema koja je čak oplemenjena dionicama saksofona te orgazmički „L.A.Blues“…, njihove su koncertne verzije su slabije.

„Live At Goose Lake“ nije loš album (dapače) jer, mada inferiorniji u sendviču dva studijska remek djela ipak daje odgovor na pitanje zašto je Iggy i danas tako „in“ a Stooges i danas aktualne ikone proto-punka. I na „live“ zapisima pokazuju to i Iggy i Dave Alexander koji zvuče odlično baš kao i saksofonske dionice Stevea McKaya s elementima free-jazza u „No Fun“. No njihove izvedbe još više prokazuju neinspirativnog basistu koji u očekivani pakleni zvučni udar Stoogesa pred mnogoljudnom publikom nije do kraja povukao ni bubnjara Scotta Ashetona.

Album koji je objavljen povodom pedesete obljetnice koncerta zapravo predstavlja pravi zvučni spomenik Iggyju – i njegovoj čudesnoj „mahnitosti“ na sceni (koju je kasnije objasnio i frustriranošću zbog Alexanderove loše svirke) – te Ashtonovoj gitari koja grmi, praska i ruje tokom cijelog albuma. Što – na kraju krajeva – i pomalo manjkav album čini obvezujućom investicijom za sve fanove Iggyja i izvorne postave Stoogesa.