PARANGALL | Tonijev soundtrack za Oscara

"Čak i bez prateće slike dokumentarca, "Nesreća / Disaster" je "brbljava" pričajući sugestivno svoju glazbenu priču koja raspaljuje maštu"

Piše: Zlatko Gall

TONI STAREŠINIĆ
Nesreća / Disaster
Menart
*****

Ritam vlaka odavno je  već utkan u glazbenu produkciju tako različitih žanrova kao što su country – s Johnnyjem Cashom koji je snimio naramak pjesama temeljenih na ritmičkoj podlozi kloparanja vagona tračnicama – ili krautrock no „Train 216 Shuffles“ koji otvara nastupni album Tonija Staršinića posve je drugačiji. Naime ono što temi daje karakter i dušu nije ritam vlaka koji se u beskrajnom loopu vrti u podlozi već “nadgradnja“ trubom Andreja Jakuša i Tonijevim klavijaturama. „Opisao bih ovu glazbu kao glazbu u slikama, dok sam je radio, više sam se osjećao kao slikar nego skladatelj. Sistem rada temeljio sam na bacanju boja/zvukova i oblikovanju kratkih linija/melodija…“ kazao je u jednom od najavnih intervjua Starešinić no i bez njegovih riječi postupak rada na albumu je itekako nalik radu slikara.

Točnije, vizualnog umjetnika koji – što je posve logično za album koji je  soundtrack dokumentarnog serijala „Nesreća“ Arsena Oremovića – nastoji apstraktnim (nefigurativnim) slikanjem stvoriti atmosferu primjerenu zadanoj temi slikarskog ciklusa. Ili, u konkretnom slučaju, glazbenika koji svojom ambijentalno elektro i akustičnom glazbom (mahom koristeći Moog, Dave Smith i Korg klavijature/sintove) stvara atmosferu i glazbenu pratnju filmskoj slici. „Human Factor“ je stoga od samog početka tjeskoban ambijentalni broj kao slutnja nesreće koja „samo što nije“ uz nadahnutu kombinaciju lirskih dionica s „mračnim“ tonovima, „At The Airport“ ne samo zbog „aerodromske teme“  svojevrsni hommage Enoovom remek djelu „Music For Airports“ baš kao i ambijentalna melankolija „Only Memories Remain In The End“. „It Could Have Ended Differently“ ponovo vješto uključuje Jakuševu trubu i naglašeniji ritam. Ne samo vlaka već i slojevitiju ritmičku potku na kojoj iznenada proključaju sintovi u maniri space-prog rocka Tangerine Dream na prvim minutama albuma „Phaedra“. „The Sea Suite No.2“ se pak vješto poigrava „podlogom“ u ritmu brodskog motora (i dubokih tonova „brodske sirene“) uz melodijski bogatiju temu koja (možda citirajući Toniju omiljenu prog-rock literaturu) sjajno liježe uz slojevitu dramaturgiju broja s čudesnim kombinacijama lirskih „utiha“ i dramatičnih „nevera“ s gotovo kakofonijskim detaljima i fantastičnim trubačkim uletima. „Memorial Stone“ iznimna je sjetna minimalistička minijatura za razliku od „užurbane“ „River Sava Floood Epiloge“ s maestralno ubačenim detaljima tradicijske glazbe koja u drugom dijelu broja – prije nove drame za kraj – postaje nježan ambijentalan „akvarel“. Zaključna „In  The Next Season“ vraća priču na početak s novim sučeljenjem  dramatične podloge i trube s krhkom melodijom „bisernih“ klavijatura.

Čak i bez prateće slike dokumentarca, „Nesreća / Disaster“ je „brbljava“ pričajući sugestivno svoju glazbenu priču koja raspaljuje maštu i „vrti slike“ u glavi slušatelja dokazujući po tko zna koji put raskošan Starešinićev talent i glazbenu erudiciju.