PARANGALL | Vrijeme je za Time

Trebalo je proći okruglih 48 godina da se nastupni album Time objavljen 7. siječnja 1972. ponovo pojavi na vinilu.

Piše: Zlatko Gall

Trebalo je proći okruglih 48 godina da se nastupni album Time objavljen 7. siječnja 1972. ponovo pojavi na vinilu. Ono izvorno tiskano u svega petsto primjeraka odavno je već aukcijski komad za diskofile dosežući kod pravih kolekcionara i vrtoglavu cijenu. Novo remasterirano vinilno izdanje obogaćeno i ranije neobjavljenim fotografijama Marka Čolića i prigodnim bilješkama konačno popunjava rupu potvrđujući „trend“ Croatia recordsa da najznačajnijim izdanjima iz svog bogatog starog rock i pop kataloga da novu „vinilnu šansu“. Posebice onima iz prednovovalnih sedamdesetih.

Rane sedamdesete kao kopča između generacije začinjavaca i novovalaca naime još uvijek nisu našle pripadajuće mjesto. Izuzetak je naravno Bijelo dugme koje je – eto simbolike – taman započelo karijeru kad se razišla izvorna postava Timea. Malo temeljitije čeprkanje po glazbenoj ostavštini pokazati će da se i u toj etapi u genezi hrvatske (jugoslavenske) rock scene može pronaći štošta vrijednog pažnje. Prvijenac Yu grupe iz 1973. i danas zvuči vraški uvjerljivo baš kao i nastupni album splitskog Mora iz 1974., Josipin „Dnevnik jedne ljubavi“ (1973.), Buldožerov senzacionalni nastupni „Pljuni istini u oči“ (1975.), „Odpotovanja“ (1973.) Tomaža Pengova… Svi oni – a i mnogi drugi iz vremena prve petoljetke sedamdesetih – zvuče bolje nego li s početka osamdesetih kad su glazbeni ukus i publike i kritike brusili punk i novi val.       

Možda je taj novi pogled najizraženiji u slučaju Timea. U vrijeme apsolutne dominacije progresivnog rocka, prvijenac iz 1972. bio je nevjerojatno cijenjen i uspješan. Čak i komercijalno. Album je naime dočekan kao rockerski burevjesnik a Time kao prava super-grupa. Ne bez razloga jer Dado Topić već je bio stekao ugled u Dinamitima – iz kojih je stigao i rasni kasniji jazz-rock i jazz bubnjar Rale Divjak – i Korni grupi, Mario Mavrin je bio prvorazredni jazz basist i član nekih od najboljih postava mutirajućeg BP Conventiona Boška Petrovića , orguljaš Tihomir Pop Asanović sa svojim Hammondom (koji je svirao sa mnogim bendovima pa i čudesnim Generalsima) te nezaobilazni Branimir Lambert Živković (koji je svirao klavir, flautu i električni klavir) ugledna i dobro poznata imena a Vedran Božić pravo gitarističko „božanstvo“. Ili, kako  je to u  bilješci za vinilno izdanje albuma u lipnju 1972. zapisao Pero Gotovac, band „sastavljen od vrsnih glazbenika, maštovitih i tehnički spremnih i vještih do virtuoznosti (u najboljem smislu riječi), u vrlo kratko vrijeme postigao je uigranost koja se rijetko susreće. Upravo spomenuta maštovitost svakog pojedinca čini ovu pop-grupu onim što ona u svojoj biti jeste“.

Spomenuti potencijal odnosno već stečeni ugled iskusnih glazbenika s rock i jazz scene i bio je razlog za okupljanje Timea po ideji njihova menadžera ali i producenta albuma Vladimira Mihaljeka – Mihe; jednog od ključnih i poduzetnih glazbenih promotora tog vremena. Osluškujući što se događa na globalnoj sceni koju su premrežile prog-rock supergrupe ali i stanje na domaćem terenu Mihaljek je točno zaključio da je pravi trenutak i za domaći odgovor. I pogodio.

No vrijeme uvijek čini svoje pa je najprije u sezonama punkerskog „pospremanja“ scene a onda i u devedesetima prvijenac Timea ocijenjen posve drugačije. Uhu koje je nakon pojave grungea i novog vala brit-popa – dijelom baštinika šezdesetih a dijelom punk žestine i izravnosti punka – ili pak domaćih „fiju briju“ snaga, prog-rock Timea je djelovao beznadno passé.

Danas bi pak Time mogli na tragu one Valjkove zapjevati – vrijeme je (ipak) na našoj strani! Najjednostavnije rečeno u „novom čitanju“ i novom vremenu kultni prvijenac zvuči (opet) odlično. U „Istini mašini“ (koju je, uzgred rečeno, kasnijih godina  sjajno posvojila i Ekatarina Velika) teško je ne zamijetiti upečatljiv bass riff koji vuče mrsni blues-rock broj i odličan učinak Popa Asanovića s fankoidnim umetcima orgulja i sjajnu ritam sekciju. Dakako i odličnog Topića te Vedrana Božića koji skladbu vozi u smjeru prvorazrednog „bluesy“ hard rocka. Rasnu baladu „Pjesmu #3“   s odličnom dramaturgijom lirskih pasaža i instrumentalnog raspašoja i čudesnim uvodom flaute bih danas rado gurnuo u društvo istovremenih radova Traffica. Valja posebnu pažnju obratiti na vraški efektnu Božićevu gitaru u solu koji je oslobođen viškova i brzoprstičkih prenemaganja a bezgrješno „podloženu“ Hammondom.  „Hegedupa upa“ danas djeluje kao maštoviti komad razrade folk-blues-rock varijacija „na ti“ s tadašnjom svjetskom rock produkcijom (svakako Focusovog „Hocus Pocusa“) pa je dijelom i u sazviježđu Jethro Tulla. Posebno atraktivno djeluju unisone dionice vokala, basa i akustične gitare koje je odsvirao Dado Topić, uz konge Ratka Divjaka te Moog sintisajzer i melotron Dabija Lukača.  

„Kralj alkohol“ (s tekstom Dade Topića i glazbom Alberta Krasnićija iz njihova negdašnjeg benda Dinamiti) ima onaj zavodljivi sexy groove nadahnut rhythm and bluesom i produkcijom Staxa (Booker T & MG’s) s riffom koji na početku broja djeluje kao sporovozna verzija „I’m A Man“. Skladba u sebi naprosto nosi grumen izvanvremenosti ili vječne modernosti s odličnim dionicama električnog klavira i sjajnih Popovih orgulja (Asanović je uz bok najvećim orguljašima rocka tog vremena), izuzetnim bubnjanjem Ratka Divjaka  te umetcima hard-rock naglasaka robusnog basa i gitare.

Na kraju izvornog vinila našla se Topićeva epska balada „Za koji život treba da se rodim“ – ogledni primjer maestralno odsviranog progresivnog rocka bivše države koji je na koncertima – poput ljubljanskog „Boom festivala“ – redovno eksplodirala kao vrhunac nastupa. Mada možda uhu nenaviklom na srodne prog-rock epske teme može djelovati kao pretenciozno kalemljenje ambicioznih instrumentalnih pasaža u cjelinu, svaka od „dionica“ je savršeno odsvirana. Posebice onaj fluidni dio kojem glavni pečat daju orgulje ili pak „brzac“ vođen moćnim basom te sjajnim klavirom u dijalogu s Hammondom i flautom te  eksplozija Vedranove gitare u repetitivnoj frazi i solo dionicama na razmeđu Claptona i Hendrixa.  

Izvorno vinilno izdanje bilo je, rekoh, tiskano u samo petsto primjeraka (kasnija su reizdanja na CD-ima donijela i bonuse) pa je aktualno reizdanje na vinili sjajna prilika za popunu davnašnjih diskografskih rupa. Zašto? Stoga jer prvijenac Timea – danas je (opet) tako jasno, to zaslužuje!