PARANGALL | WILCO, “Ode To Joy” – Oda suzdržanoj radosti

Oda nepodnošljivoj lakoći skladanja i muziciranja.

Piše: Zlatko GALL

WILCO
Ode To Joy
dBpm

****1/2

 

Kako pogođen naslov! Jer jedanaesti album Wilca doista je prava oda radosti. Oda nepodnošljivoj lakoći skladanja i muziciranja.

Mada sam, reklo bi se, okorjeli fan Wilca od najranijih dana pa mi – za razliku od mnogih – ni „Star Wars“ ni „Schmilco“ nisu donijeli razočarenje, „Ode To Joy“ je povratak benda na trasu „Yankee Hotel Foxtrota“, „Summerteetha“ i “Wilca“ kao album na kojem su – unatoč jednostavnosti i prigušenosti setom oporo-slatkih brojeva, iznova dosegli vrhunac. U prvom redu – radosti muziciranja.

Uvodna „Bright Leaves“ govori o vezi koja je na izdisaju no u kojoj još tinja nada da bi moglo biti bolje. Ta nada da bi se na tren mogla vratiti radost o kojoj  Tweedy šaputavo pjeva u nježnoj skladbi s prigušenim sintovim/klavijaturama (i distordiranim klavirom) s monotonim udarima bubnja te na početku jedva zamjetnom gitarom koja u većem dijelu teme prije akcentira nego li dominira, svojevrsna je crvena nit koja se provlači albumom. Jer on je svojevrsni Wilcov odgovor na pitanje “kako preživjeti u košmarnoj trumpovskoj Americi“. Odgovor je : pronaći barem malo radosti i razloga za sreću. Kao svoj glas nemirenja s postojećim stanjem.

Nježna „Before Us“ je Tweedyjev svojevrsni vapaj za mirom (iznad pseudo-militarističkog bubnja),  „One and a Half Stars“ – koja govori o samoizolaciji onih koji žive „on line“ – uz dominantan klavir i minimalističko no efektno gitarsko fraziranje u nekoj manje šturoj ili isposničkoj verziji zacijelo bi bljesnuo zbog rasta skladbe i superiorne (dylanovske iz protestnih dana) melodije a „Everyone Hides“ rasni alter-rock broj sa svim odlikama Wilcovog rukopisa.

Tweedyjev vokal i svirka benda posve su u funkciji kreiranja željene atmosfere a   melodije – pa ma kako zavodljivo bile – „suzdržane“ kao da se ne želi narušiti jedinstvenost cjelovite slike albuma. Rezultat je da se „Ode To Joy“ doživljava kao svojevrsna suita s logičnim i neizbježnim pretapanjima skladbi jedna u drugu. Uz tekstove koji, onima koji to žele ćuti, kazuje nešto kao osobna Tweedyjeva „state of the nation“ kroz nisku intimnih priča lišenih parola i prvoloptaških afektacija. Ako su dva prethodna albuma nastojala razriješiti dilemu kako dalje a da se ne pretvore u robove obrasca još jednog gitarskog benda, na novom albumu nakana je sjajno realizirana. Posebice u temama poput „A Quiet Amplifier“ koja ima (i inače na albumu genijalno riješene) bubnjeve što stižu iz daljine, akustičnu gitaru koja vozi minimalističku ponavljajuću temu uz sintove i neočekivane klavirske dodatke. Broj je wilkovski do srži a opet posve drugačiji od svega što smo mogli čuti. Recimo, gitara genijalnog Nelsa Clinea tek u drugom dijelu albuma ima one dobro znane neurotične „vriskove“ i neočekivane eksplozije kao u „We Were Lucky“ koja i počinje baš gitarom uz ritam koji je tako nalik onom mehaničkom lupanju rukama o pod u “Give Peace A Chance“ (i filmskoj sekvenci iz nekoć kultnog generacijskog „Jagode i krv“).

Takva je i „Love Is Everywhere“ koja slijedi za njom uz uvod koji daje na klasičnog Wilca i Kleinov obilatiji obol no i ovaj izniman alter-country-indijem ozračen broj prekriven je koprenom koja ne dopušta da se skladba otrgne cjelini u pravcu potencijalno komercijalnog singla. „Hold Me Anyway“ je još jedan – reklo bi se treći uzastopni – podsjetnik na „starog“ melodioznog i zavodljivog  Wilca u novom (sjajnom) producentsko-aranžerskom ruhu koja duguje štogod i poetici zrelih Beatlesa a  zaključna „An Empty Corner“ novi izniman broj.

Prigušen i usporen do krajnjih granica, sirov i nježan te natopljen emocijama u kojima se kupaju i sve druge skladbe izvrsnog albuma koji se svim silama trudio ne biti „radio friendly“ i komercijalan.