Piše: Zlatko Gall

Top 20 albuma – svjetska scena 2019.

1. NICK CAVE & THE BAD SEEDS – Ghosteen (Bad Seeds Ltd)

Bol i užas zbog smrti sina Arthura 2015. Nick Cave je najprije pokušao zatomiti odbijajući dijeliti svoju tugu kao javnu površinu no proces samoizlječenja očito je bio nemoguć šutnjom i zatomljivanjem užasa koji s protokom vremena nije bio ništa manji. „Skeleton Tree“ – kojeg su mnogi doživjeli kao neposrednu reakciju na osobnu tragediju iako su joj pjesme prethodile – je otvorio kasniju izravnu komunikaciju s publikom koja je željela s Caveom podijeliti bol. Rezultat je  „Ghosteen“, dvostruki album, mada bez ijedne izravne reference na pogibiju sina niti spomen smrti, kako bi to fraza rekla, ogoljen je do bola; vapaj oca koji se bori za golo preživljavanje. Bez gnjeva, bez žestokog krika; prigušeno – reklo bi se čak i elegantno – “caveovski“ emocionalno i intimističko.

Nick Cave nikad – pa kad je bio naizgled i najprijemčiviji i (veoma uvjetno rečeno) najkomercijalniji dok mu je glavni partner bio Mick Harvey – nije bio autor lakih nota i još lakših stihova. No „Ghosteen“ – s genijem Warrenom Ellisom kao ko-pilotom – let je u samo srce tame i užasa iskazan fascinantnom glazbenom ovojnicom, uvijek sugestivnim Caveovim glasom i stihovima koji – kad već znate njihov kontekst – razdiru dušu.  

Cave želi vjerovati da je katarza moguća, da je kroz patnju i bol moguće jednom doseći mir. Možda o tome govori cijeli drugi album s tri nadrealna broja koji govore o mirenju sa smrću voljenih  mada Cave znade bolnu istinu i veli „Sve je daleko poput zvijezda, I ja sam ovdje a ti, tamo gdje jesi“. Veličanstvena naslovna “Ghosteen“ jedna je pak od najupečatljivijih skladbi u Caveovom opusu uz Ellisovu koprenu i Caveov bolni vokal na pola puta između ispovjednog recitativa i šaputavog pjevanja. Baš kao i zaključna „Hollywood“ – jedini broj s uključenjem udaraljki/bubnja koji kao sat sudbine „otkucava“ u pozadini – koja uz pseudo crkveni napjev, čudesnu nježnu melodiju i lomni falset ispostavlja i konačnu dijagnozu:  „Dug je put do duševnog mira“.  

2. BRUCE SPRINGSTEEN – Western Stars (Columbia – Menart)

Kakav je lik taj Bruce Springsteen! Za reći pravo – jedan od onih koji mogu baš sve. Snimiti sjajne rock albume u kojima se zrcali naslijeđe Garyja US Bonda, soula, bluesa, rocka šezdesetih i Phila Spectora te rhythm and bluesa, stadionske mainstream projekte koji razvaljuju i na studijskoj snimci i u živo, intimističke akustičarske ploče i projekte poetskih recitala, studijske i koncertne posvete protestnim folk songovima Petea Seegera… ali, eto i bezgrješan country-baroque album. Kao sjajan autor no jednako dobar pjevač, gitarist i bandleader, Springsteen nije samo tvorac – uz Dylana – najveće američke glazbene priče već njeno pravo utjelovljenje; umjetnik koji će bez obzira za kojim žanrom ili stilom u tom trenu posegnuo, savršeno govori o onome što je Amerika bila i što jeste. Jednako „na ti“ s njenom mitologijom i brutalnom stvarnošću koje kirurški precizno raščlanjuje no nikad bez temeljnog razumijevanja mjesta i uloge „malog čovjeka“- pojedinca ulovljenog u raljama vremena koje je „vazda nahvao“. Uostalom, Bruce koji se cijelog života bori sa depresijom dobro zna što je očaj, osjećaj izgubljenosti i samoće koja boli poput žive rane. Nostalgija? Da, gotovo uvijek (njegovi likovi na “Western Star“ baš su takvi) ali bez cendrave patetike i otrcanih klišeja što se, kada je glazba u pitanju, ovog puta materijalizira čudesnim spajanjem akustičnih gitara, pedal-steel gitara, spectorovske orkestralne zvučne slike i gudača uz bok najboljim komadima chamber popa šezdesetih. Ništa čudno zna li se da je sam Boss kazao da je album (realiziran u produkciji Rona Aniella)  posveta kalifornijskoj (filmskoj i popularnoj) glazbi šezdesetih.

„Western Stars“ je uz bok ili veoma, veoma blizu najboljim albumima u Springsteenovoj karijeri te veličanstveni projekt glazbenika koji i u sedamdesetoj prihvaća nove izazove. Zar je doista čudno da ga svi zovu Boss?

3. NEIL YOUNG & CRAZY HORSE – Colorado (Reprise – Dancing Bear)

Od prvog tona usne harmonike u uvodu „Think Of Me“, akustične gitare i bendža te višeglasja kojima je začinjen tipičan youngovski country-rock, zacijelo je svatko tko je počeo preslušavati album „Colorado“ pomislio – evo novog nastavka poetike koja je dala „After The Gold Rush“ i „Harvest Moon“. Što je u konkretnom slučaju i točno no slijedeća trinaestominutna „She Showed Me Love“ u trenu će vas teleportirati na pedeset godina star garažni zvuk „Everybody Knows This Is Nowhere“; zvečeće i distorzirane gitare banda koji „džema“ a koje su udarile pečat „Cinamon Girl“, „Down By The River“… U „Olden Days“ također će bljesnuti stare Youngove čarolije: garažna gitara u nježnoj laganici sparena s lomnim emocionalnim falsetom a u „Help Me Lose My Mind“ na samom početku broja dočekati gitarski zid Younga i Nilesa Lofgrena koji se ponovo priključio davnašnjem jatu Crazy Horsea. A onda novi zaokret sa sjajnom (vibrafonom aromatiziranom) klavirskom folk-rock baladom „Green Is Blue“ kao parnjakom skladbi s albuma „After The Gold Rush“ (na kojem mu je, uzgred rečeno,  također „ruku dao“ Lofgren) pa nova „pržilica“ Crazy Horsea (i ona s iznimnim gitarama; tko zna kojim već dokazom Youngovog utjecajnog gitarskog umijeća), gnjevna i angažirana „Shut It Down“: jedna od tema posvećenih Youngovom dobro znanom ekološkom aktivizmu iliti borbi za spas planeta s pomalo utopističkom idejom da se velike korporacije zamijene malim (obiteljskim) tvrtkama u korist –fraza bi rekla – održivog razvoja. Upravo je to dominantna tematska crvena nit koja se provlači albumom (najočitija u „Green Is Blue“ sa stihovima koji govore o nestanku biljnih i životinjskih vrsta i umiranju planeta) naizmjenično s lirskim temama. Kao da je Neil želio naglasiti razliku između prijeteće kataklizme i „idiličnog“ svijeta kakav bi mogao biti.

4. VAMPIRE WEEKEND – Father Of The Bride (Columbia – Menart)

Nakon šestogodišnje pauze, odlaska utemeljitelja i multiinstrumentaliste Rostama Batmanglija i selidbe gitariste/pjevača Ezre Koeniga u Los Angeles, newyorški indie-rockeri Vampire Weekend su konačno objavili svoj četvrti album. Ako prethodna tri albuma, kako veli Koenig, valja čitati kao zaokruženu trilogiju, „Father Of The Bride“ je nastavak novog ciklusa ili naprosto album novog početka. I to odličnog. Naime sa čak 18 pjesama na albumu koji traje manje od jednog sata, Vampire Weekend – danas trio s Koenigom, basistom Chrisom Baiom te bubnjarom Chrisom Tomsonom – kao da su željeli nadoknaditi propušteno vrijeme u kojem su nabubrile mnoge ideje i glazbena rješenja utkana u novi materijal. Album stoga djeluje kao nadahnut i precizno realiziran kolaž brojnih žanrovskih krhotina besprijekorno sraslih u pop pjesme.

Objavljen pred ljeto  „Father Of The Bride“ (po vrijednosti materijala i ideja utkanih u njega vrijedan i dvostrukog albuma) se mirne duše može kandidirati kao idealno sezonsko glazbeno „štivo“ no vrijednosti ovog zabavnog i besprijekorno urađenog albuma je mnogo mnogo veća. I trajnija. Preporuka je stoga – nabaviti i slušati!

5. STURGILL SIMPSON – Sound & Fury (Elektra – Dancing Bear)

Za diskografiju Sturgilla Simpsona vrijedi ona Heraklitova „stalna na tom svijetu samo mijena jest“. Četvrti album „Sound & Fury“ to još jednom potvrđuje budući da ni on, kao ni prethodni projekti, nema veze s onim što im je prethodilo. Vrijedi podsjetiti da je prvijenac ovog osebujnog nastavljača tradicije outlaw-countryja „High Top Mountain“ (2013.)kročio stazama Wylona Jenningsa učinivši korak unatrag prema odmetničkom zvuku sedamdesetih. Godinu kasniji „Metamodern Sounds in Country Music“ bio je posve drugačiji: iskorak prema „kozmičkom countryju“ s melotronom, wah-wah gitarama, psihodeličnim začinima, reinterpretiranom honky tonku… Treći  „A Sailor’s Guide to Earth“ iz 2016. kao konceptualni album kojeg je Simpson sam i producirao donio je novo iznenađenje s bogatim orkestracijama uz naklon Glenu Campbellu, južnjačkom soulu (s puhačima) ali i Nirvani u coveru „In Bloom“.  Zar je onda čudno da je i friški četvrti album donio „something completely different“ iliti žestoke brojeve nadahnute južnjačkim rockom, glamom i synth-popom minulih epoha s ponovo usisanim brojnim (retro) utjecajima. Uz neočekivane „futurističke“ začine i procesiran vokal koji ipak album vuku u suvremenost/budućnost.

6. LEONARD COHEN – Thanks For The Dance (Columbia – Menart)

Posthumna izdanja najčešće nisu „blast from the past“ već nekrofilsko-žicarski potez diskografa koji nastoji zaraditi još ponešto na arhivskom materijalu, demo snimkama, kilavim B-stranama singlova  ili skicioznim bilješkama dovršenim uz pomoć studijskih najamnika.  „Thanks For The Dance“ – posthumni album Leonarda Cohena neka je druga priča. Prvenstveno stoga što se o Leonardovim studijskim „bilješkama“ nastalim u vrijeme rada na fascinantnom oproštajnom albumu „You Want It Darker“ pobrinuo njegov sin Adam – i sam vraški talentiran studijski mag – ali i zbog kvalitete Cohenove studijske ostavštine. Doduše ne tako briljantne kao na prethodnom albumu ali, za reći pravo, ni odveć daleko od nje. Sve je na „Thanks For The Dance“ neotuđivo cohenovsko: i uvjerljiv emocionalan šaputavi vokal, atmosfera na tragu posljednjeg remek-djela, poetski zapisi potekli iz istog izvora koji je još 1961. dao zbirku poezije „The Spice-Box of The Earth“ te glazbeno ruho oplemenjeno sjajnim gostima koje je Adam doveo u studio poput Brycea Dessnera iz The Nationala, starog Leonardovog suradnika Javiera Masa svirača laúda iliti španjolske lutnje/mandoline, Damiena Ricea, Becka, , Daniela Lanoiasa, Jennifer Warnes…

7. YOLA – Walk Through Fire (Easy Eye Sound – Dancing Bear)

Yola je, unatoč britanskom državljanstvu, iz Velike Britanije „utekla“ brže nego li Boris Johnson iz Europske unije. Naime njen prvijenac „Walk Through Fire“ do srži je amerikanizirajući. Ne samo zbog žanrova odnosno činjenice da soul pjevačica pjeva country (kao nekada Ray Charles na krucijalnom albumu „Modern Sounds in Country and Western Music“) te pop udomaćen na američkoj Zapadnoj obali iz poznih šezdesetih i s početka sedamdesetih uz aranžmane koji podsjećaju i na Phila Spectora, klasike Genea Campbella ali i Dusty Springfield, već i zbog „rukopisa“ producenta Dana   Auerbacha. On je naime Yolu snimio u svom studiju u Nashvilleu uz pomoć tamošnjih iskusnih session glazbenika. Među njima se našao genijalan svirač usne harmonike Charlie McCoy ali i zvijezda countryja Vince Gill koji je Yoli pomogao vokalom u „Keep Me Here“. Skladbe poput „Walk Like Fire“ – s dominatnim „južnjačkim“ wurlitzerom ali i country violinom te pedal-steel gitarom – rasni su komadi country-soul stilizacija u kojima se sjajna R’n’B pjevačica sjajno snalazi. „Walk Through Fire“ je naprosto jedan od najzanimljivijih debut albuma prvog tromjesečja 2019.; album lucidnih producentskih rješenja i aranžmana, vrhunskih melodija i čudesnog Yolinog vokala. Dan Auerbach je još jednom odradio sjajan posao!

8. THE RACONTEURS – Help Us Stranger (Third Man Records)

Valjalo je čekati 11 godina da se radoholičar Jack White i Brendan Branson te ubojita ritam sekcija s basistom Jackom Lawrenceom i bubnjarom Patrickom Keelerom ponovo prihvate projekta The Raconteursa i sa super grupom, koju su svi već otpisali kao Whiteovu bivšu „zanimaciju sa strane“,  objave novi album. Za bendove poput The Raconteursa i glazbenike poput Jacka Whitea protok vremena i goleme pauze između albuma ama baš ništa ne znače. Jer, najkraće rečeno, njih kurentni trendovi nimalo ne zanimaju baš kao ni stroge žanrovske pregrade. „Bored And Razed“ koja otvara album mogla se tako naći i na albumima od prije četrdesetak ili čak pedeset godina jer ispovijeda „bazični rock“ u kojem se ogledaju gitarska unisona sola i riffovi iz vremena prošlih, melodioznost kalifornijske scene sedamdesetih, stadionski rock, punkerski brzaci… Jedan je to od tipičnih brojeva albuma u kojem se autorsko-frontmenski dvojac White i Branson savršeno nadopunjuju. Prvi zapaprivši broj energetskim udarima a drugi melodioznošću. Naslovna tema je – kao nova potvrda žanrovske neopterećenosti – sjajan spoj romantičnog laganog uvoda bliskog Redboneu i zaraznog country-rocka  Grama Parsonsa s Byrdsima ili Flying Burrito Brothers a „Only Child“ – na sličnom tragu – obdarena sjajnom gitarom i klavirom koji bi, kao i stilistika broja,  mogao biti pozajmljen s neke od skladbi iz pozne faze Beatlesa… Jack White je i ovim albumom pokazao da je netipična zvijezda a The Racontour – kako je netko odavno zgodno kazao – „analogni band za digitalno doba“. Ne samo zbog Whiteove sklonosti snimanja na staroj (danas sve više in) studijskoj opremi već zbog dubokog uvjerenja da i od stare vode klasičnog rock and rolla mogu nastajati uzbudljivi novi valovi.

9. BLACK KEYS – Let’s Rock (Easy Eye Sound/Nonesuch Records – Dancing Bear)

Je li to “jednostavno, posveta električnoj gitari“ kako je to kazao Patrick Carney ili novi dokaz da se na isteku drugog desetljeća dvijetisućitih događa isto što je jednim dijelom odredilo scenu devedesetih – dakle obnova zvukovnice bazičnog rock and rolla – i nije toliko važno. Jer, kako i sam naslov novog albuma Black Keys veli: „Let’s Rock“ je bučan gitarski poziv na „rokanje“ rock and rolla. Nije to ipak povratak na ishodišta garažnog bluesa već prije slobodoumna neopterećena vizija onoga što Black Keyes drže „bazičnim rockom“. Možda su baš zato po prvi put u deset godina sami i odsvirali i producirali album lišen usluga Danger Mousea koji ih je znao odvesti u nove avanture.

„Shine a Light”, tako otvara moćni riff Dana Auerbacha s distorziranom režećom gitarom koja kao da je došla iz garaže no s odličnom pitkom melodijom podebljanom pratećim vokalima kao dodatnim začinom retroa. Auerbach u skladbi podastire cijelu jednu paletu gitarskih zvukova uključujući i kratak solo iznad repetitivnog riffa uz posezanje za psihodeličnim soundom. „Eagle Birds“ je još rudimentarnija rock tema odnosno bluesy shuffle na tragu ranih Stonesa s dodatkom gitarskih distorzija dok „Lo /Hi“ započinje po uzoru na CCR sa gitarom koja uz Carneyev groove priziva ZZ Top no, kao i u gotovo svim drugim brojevima, temeljnom riffu pridružuje sjajne gitarske e minijature a pozadinskim vokalima daje lagani začin Juga i gospela… Novim album Black Keys nisu otvorili nove obzore no „Let’s Rock“ je ne samo tipičan album banda koji je u novi projekt vješto ubacio djeliće starih fascinacija već nevjerojatno zabavan i pitak album istinskih majstora rock and rolla 21. stoljeća.

10. WILCO – Ode To Joy (dBpm Records)

Kako pogođen naslov! Jer jedanaesti album Wilca doista je prava oda radosti. Oda nepodnošljivoj lakoći skladanja i muziciranja. „Ode To Joy“ je povratak benda na trasu „Yankee Hotel Foxtrota“, „Summerteetha“ i “Wilca“ kao album na kojem su – unatoč jednostavnosti i prigušenosti setom oporo-slatkih brojeva, iznova dosegli vrhunac. U prvom redu – radosti muziciranja. Recimo, „Bright Leaves“ govori o vezi koja je na izdisaju no u kojoj još tinja nada da bi moglo biti bolje. Ta nada da bi se na tren mogla vratiti radost o kojoj  Tweedy šaputavo pjeva u nježnoj skladbi s prigušenim sintovim/klavijaturama (i distordiranim klavirom) s monotonim udarima bubnja te na početku jedva zamjetnom gitarom koja u većem dijelu teme prije akcentira nego li dominira, svojevrsna je crvena nit koja se provlači albumom. Jer on je svojevrsni Wilcov odgovor na pitanje “kako preživjeti u košmarnoj trumpovskoj Americi“. Odgovor je : pronaći barem malo radosti i razloga za sreću. Kao svoj glas nemirenja s postojećim stanjem.

12. IGGY POP – Free (Caroline International/Loma Vista Recordings

RECENZIJA: IGGY POP “Free” – O draga o slatka slobodo

13. MICHAEL KIWANUKA – Kiwanuka (Polydor)

14. THE LONG RYDERS – Psychedelic Country Soul (Omnivore)

15. TOOL – Fear Inocolum (RCA)

16. BOB MOULD – Sunshine Rock (Merge)

17. LANA DEL RAY – Norman Fucking Rockwell! (Polydor)

18. THE WHO – WHO (Polydor)

19. CHEMICAL BROTHERS – No Geography (EMI)

20. COLDPLAY – Everyday Life (Atlantic, Dancing Bear)