Parni valjak u Spaladium areni – Valjkova odlična nova runda

Mada ih po već starom hrvatskom običaju otpisuju kao "stare kajle" koje voze na automatskom pilotu Valjak svakim novim koncertom (ali i albumom) pokazuje da i svojoj vremešnoj publici i novim klincima, daje obilatu dozu vrhunske svirke, inovativnih aranžmana, energiju i strast te fini balans svojih vječnih melodija i novih brojeva.

Parni valjak – foto: Facebook

Piše: Zlatko Gall

Prije četrdesetak godina bio sam u publici koja je na Britanskom trgu prisustvovala prvom zagrebačkom nastupu Parnog valjka i, ako me sjećanje dobro služi, kraći osvrt na koncert (vrag će ga više znati je li to bila „Tina“, „Studentski list“, „Polet“…) opremio sam naslovom „Parni razglas“. Odavno već razglas kod Valjka nije na paru, od negdašnjeg blues shuffle/boogiea a la Status Quo ostao je samo pokoji trag u vremešnoj “Lutki za bal“, patentirane unisone gitarske dionice Jure Pađena i Husa nadahnute Wishbone Ashom zamijenili su odlični “prepleti“ Husa i Brka a jedino je Aki – doduše bez duge vrane indijanske grive i s godinama primjerenom kilažom – gotovo jednako živahan na pozornici i moćan u najvišim lagama.

Parni valjak je – najjednostavnije rečeno – već desetljećima vrhunska koncertna atrakcija, Hus i dalje s razlogom za novu pjesmu, a bend s basistom Preksijem, sjajnim „čekičarom“ bubnjarom Dadom, virtuoznima Brkom i Berom te starim utemeljiteljskim dvojcem, tako svirački potentna i nadahnuta formacija da se mirne duše mogu mjeriti s veteranskim globalnim atrakcijama koje su im nekoć bile uzorom. Splitski koncert u Spaladium areni – „Turneja 44“ ih nakon američkih datuma  idućeg vikenda vodi u već dobrano prodanu beogradsku Arenu a onda u Varaždin, Zagreb… – sve je ove navode potvrdila. Baš kao i onu ultimativnu dijagnozu da su Parni valjak, Prljavo kazalište i Gibonni – kad je na turneji, okosnice hrvatskog mainstreama. Te, uz Hladno pivo ali i Bareta, najpoželjnija moguća opcija (nimalo pejorativnog) AOR-a na domaći način ili visokokvalitetne „srednje struje“ bez koje – glasi staro pravilo – nema ni kvalitetnog otklona prema mekom šlageriziranom popu ni prema alternativnijim granama rocka.

Mada ih po već starom hrvatskom običaju kao i druge spomenute aktere mainstreama godinama otpisuju kao „stare kajle“ koje voze na automatskom pilotu Valjak svakim novim koncertom (ali i albumom) pokazuje da i svojoj vremešnoj publici i novim klincima koji skakuću uz pozornicu, daje obilatu dozu vrhunske svirke, inovativnih aranžmana, energiju i strast te fini balans svojih vječnih melodija i novih brojeva. I splitski koncert je tako bio  podsjetnik na gomilu izvanvremenih brojeva kojima je Valjak ispisivao i vlastitu povijest i povijest domaćeg rocka; čudesne trajnožareće balade, nabrijane „rokije“ i organska meka „pop-rock“ srastanja koja i danas ispovijeda band na svirkama. Konačno, Hus nikad nije bio sitni žicar već perfekcionist koji je starim uspješnicama krojio novo nadahnuto aranžersko ruho, „podebljavao“ (i u Spaladium areni) koncertnu čaroliju gostujućim puhačima, violončelom, nezaobilaznim Davorom Rodikom s pedal-steel gitarom i pozadinskim vokalima (sa standardnom pridruženom članicom Tinom Kresnik Rupčić) te imao vrhunsku koncertnu produkciju. Zar je onda čudno da je, odavno sam to napisao, „Valjak abdicirao u trenutku kad je doista bio  jedini „veliki rock band“ (…) u trenutku kad se činilo da je osebujna deevolucije koja prostor „popularne glazbe“ iz sportskih dvorana trajno gurnula u opskurne diskoteke s narodnjacima ili pseudo-diskoteke. U kojima pak – u pauzi modnih revija donjeg rublja – stoluju nove „zvijezde“ navodno urbanog R&B-ja ili pak estrada s dna kace…“. Srećom, vratili su se. I u studio i na scenu dokazujući da se ne mora uvijek izgorjeti i peseliti u nostalgičnu legendu već može – bez da postaneš zarobljenikom vlastite bolje prošlosti – dostojanstveno starjeti. I trajati.

A publika koja dolazi na koncerte Valjka to itekako cijeni. I u Spaladium areni pjevala je uglas uz Akija od uvodnih „Ljubavna“, „Zagreb ima isti pozivni“, „Mijenjam se“, „Zastave“ ili „Mir na jastuku“ – s uvođenjem puhača koji su broju dali aromu southern rocka… pa do „zicera“ poput „Jesen u meni“, „Pusti nek traje“ , „Kada me dotakne“ – uz violončelo, akustične gitare i pedal-steel gitaru te „floydovsku“ ambijentalnu atmosferu, „Ostani s njim“ s nadahnutim Brkovim solom, „Uhvati ritam“ s Dadinim iznimnim bubnjarskim solom, „Dok je tebe“ s odličnom Davorom Rodikom, Tinom i Akijem, „Gledam je dok spava“ (s ubačenim citatom Springsteenove „Glory Days“),„Kemije“ ili nezaobilazne „Lutke za bal“…  Poseban trenutak koncerta bila je posveta Oliveru Dragojeviću u „Nemirno more“ – standardu kojeg su snimili Oliver i Valjak – no koncert je zapravo protekao bez ijednog pada napona i u publici i na pozornici. Jer, Valjak to tako radi.

Kao i u slučaju Prljavog kazališta koje je sjajno isporučilo svoju inačicu mainstream rocka za ugodno starenje u zagrebačkoj Areni, i Valjak na aktualnoj turneji ponosno i s razlogom razvija i vije svoje zastave. Dokazujući da pojam mainstream nije uvreda ni psovka kojoj su skloni marginalci i luzeri hvastajući se „alternativnošću“ kao alibijem za vlastiti neuspjeh već kralježnica svake smislene scene. Naravno, ako ne želite – kao u stihu antiratne beogradske himne „Rimtuti tuki“ – „da pobedi narodna muzika“. Ili, točnije pseudofolklorni trash koji se uvelike preselio iz klubova, kafića i periferijskih špelunki u velebne hrvatske arene.