Partitura: O filmskoj glazbi – košara s idejama

14. Zagreb Dox (25. 2. – 4. 3. 2018.), Glazbeni globus

Piše: Janko Heidl

„Partitura: O filmskoj glazbi“ (Score: A Film Music Documentary, SAD, 93 min, 2016), filmski prvenac američkog televizijskog novinara-reportera Matta Schradera (1988), dobitnika tri Emmyja za TV-reportaže, naišao je na dobar odjek kod kritike i publike, osvojio je šačicu nagrada, a našao se i među stosedamdeset ostvarenja iz šireg kruga razmatranih za nominacije za Oscara u kategoriji cjelovečernjeg dokumentarnog filma.

Naslov filma jasno govori o čemu je riječ – o filmskoj glazbi i glazbenicima koji je skladaju i izvode. Snalažljiv autor novinarskog nerva obišao je mnoga mjesta u SAD-u, posjetio je i Veliku Britaniju, razgovarao je sa šezdesetak sugovornika, ponajprije sa skladateljima, ali i s redateljima, glazbenicima, izvođačima i ostalim sudionicima u stvaralaštvu, takozvanim tehničkim osobljem čiji prinos, međutim, uvelike nadilazi puku zanatsku kompetenciju.

Gledatelju je ponuđen pogled na rad u velikim studijima za snimanje, na rad u osobnim kućnim studijima raznih skladatelja, autori iznose prednosti, mane, dvojbe, razloge ushita i  razloge tjeskoba koje donosi bavljenje tim poslom, gdjekoji otkriva kakav mali trik ili prepričava kakvu zgodnu anegdotu, a iznesen je i brzometan osvrt na povijest filmske glazbe koja počinje kad i film, dakle u razdoblju nijemog filma, kao i na trendovske mijene tijekom više od stoljeća slikopisnosti.

Među upečatljivijim sastojcima su razmišljanja o prednostima i razlozima stvaranja orkestralnih partitura uz žive glazbenike – živ čovjek uvijek malčice griješi, i upravo time se dobiva „toplina“ – nešto znatniji odsječci posvećeni su djelu Johna Williamsa, Hansa Zimmera i Johna Debneyja, dok se ostala bulumenta uglednika, mahom hollywoodskih, pojavljuje ovda-onda, uglavnom uz kratke izjave.

Nažalost, često vrlo nesadržajne i banalne. Pretpostavljamo ne zato što rečeni dičnici nemaju što reći ili se ne bi znali izraziti, nego zato što je Schrader, novak filmskog zanata, vjerojatno oslonjen na olovoreno televizijsko novinarsko-reportersko iskustvo, odlučio biti hitar i kratak u izrazu, brzo i dinamično izmjenjivati sugovornike, prostore, teme, motive. U tome, dakako, nema ništa loše – bolje je biti žustar i zanimljiv, nego spor i dosadan, no u tom nastojanju Schrader je, unatoč količinskom bogatstvu i raznolikosti materijala, ostao odveć površno-razbibrižan. Pokazao je svašta, nabacio je štošta, ali nije zašao mnogo dublje ni dalje od onoga što većina filmoljubaca otprilike zna ili sluti.

Nedostatak koncentracije i sapi za promišljenije oblikovanje cjelovečernje filmske cjeline, koja nije samo niz crtica u određenom trajanju, rezultirao je gledljivim, šarenim, bljeskavim, nemalo konfuznim, podosta čušpajzastim ostvarenjem što se doima poput košare natrpane odsječcima i zamislima iz kojih tek treba osmisliti i doraditi ‘pravi film’.