Pavle Sviličić (Kopito): Goste naših koncerata brzo obuzme radost, ples i nekakve slike mora, otoka, sreće i veselja

Kopito-Pacencija photo

Povodom skorašnjeg izlaska albuma Viške atrakcije, benda Kopito, razgovarali smo s Pavlom Sviličićem koji nam je ispričao svašta zanimljivoga. Saznajte zašto su toliko čekali s albumom, kakva je trenutna situacija u bendu te koji su im planovi za budućnost.

 

Od vašeg posljednjeg studijskog albuma („Teoatar akvarelo“, Aquarius Records /Spona,2008.) prošo je sedam godina. Zašto tolika pauza?

Pa da, prošlo je uistinu dosta vremena, no nekako se nismo zamarali s tom činjenicom, bilo nam je važnije da nove pjesme legnu nama kao bendu. Svirali smo dosta i prezentirali nove uratke i kao i s prva dva albuma testirali odgovor publike. Da napomenem kako smo se obogatili i klavijaturom s Lukom Abrusom koji je donio svježinu i punoću zvuka. Na bubnjevima je sad već godinama s nama i fenomenalan Josip Konfić, koji je svoju udaraljkašku virtuoznost izvrsno uklopio u Kopito.

Uskoro izlazi vaš treći album „Vida“, što on donosi publici? Kakve kritike očekujete? 

Prije svega ću reći da je ovaj album nekako najkompletniji i najzadovoljavajući produkt Kopita. Album donosi možda malo drugačiji zvuk, no mislim kako se nismo nešto pretjerano udaljili od našeg izričaja, već smo ga samo zaokružili u dosta kvalitetniju sviračku sliku, a kada u bandu imate 100% akademski  obrazovanih instrumentalista i red je da to digne kompletnu sliku kvalitetom. Ono što publika može očekivati je Kopito sa svim svojim elementima ritmičke razigranosti, viški dijalekt, vesele pjesme s atakom na svakodnevicu. Mislim da će publika prepoznat i pozitivno okarakterizirati tu jednu stepenicu koju smo napravili još profesionalnijim pristupom. Kritike? Ne zamaramo se time kao što je to bio slučaj i do sada.

Singlovi „Bingo“, „Priša“ i „Pacencija“ te EP „Balonca“ koji najavljuju album se zvukom pomalo razlikuju od vaših ranijih albuma. Jeste li ciljano napravili glazbeni pomak ili se dogodio spontano? 

Kao što sam ranije rekao spontanost je pratila cilj, što je i nekakav slijed u odrastanju benda, a pogotovo kod nas jer smo ipak bend koji je nastao gerilski i u trenucima studentske zaigranosti glazbom i drugačijim izričajem.

Pišete tekstove na staroviškom dijalektu, postoji li jezična barijera kad svirate u ostalim dijelovima hrvatske? Razumije li publika poruke koje šaljete svojim pjesmama?

Naši koncerti su predstava i igra sa konstantnom upletenošću publike. Svirali smo izvan Hrvatske i unutar „lijepe naše“ i nikad nismo imali problem s jezikom. Ljudi vole čuti nešto što im je drugačije od svakodnevnog govora. Svaku pjesmu obrazložimo i uputimo publiku u ono što će se dogoditi u već sljedećem trenutku. Goste naših koncerata brzo obuzme radost, ples i nekakve slike mora, otoka, sreće i veselja jer to smo mi u svakoj noti i riječi – otok, more, sunce – otok koji je stigao do njih.

Za svoj prvi album „Riba“ (Aquarius Records / Spona, 2006.) osvojili ste glazbenu nagradu „Zlatna Koogla“ za najboljeg novog izvođača. Koliko vam je to pomoglo u karijeri?

Bilo je to jedno veliko iznenađenje i pohvala da ono što radimo ima smisla i da je prepoznato od strane publike. Pa sigurno da nam je pomoglo u daljnjem probijanju na vrelom asfaltu hrvatske glazbene scene, iako nekako nismo to direktno doživjeli, ali zasigurno da je pomoglo.

Nekoliko vaših pjesama je uvršteno na godišnje kompilacije Womexa, najvažnijeg svjetskog sajma glazbe. Kako je do toga došlo?

Mislim da je bila godina 2008. kada smo uvršteni i etiketirani kao jedni od predstavnika hrvatske ethno glazbene scene unutar HGU-a. Te iste godine bend je otišao na turneju po Švedskoj kao predstavnik Hrvatske. Ujedno smo kao instrumentalisti sudjelovali na ETHNO festivalu koji je okupio 100 glazbenika iz cijelog svijeta u najveći ethno orkestar na svijetu. Svi nosimo s te turneje prekrasne uspomene i nekako je naša prezentacija u svjetskim glazbenim krugovima dovela do toga da nas se uvrsti na Womexove kompilacije i to već nekoliko godina kontinuirano. Gledajući iz hrvatske to može izgledati nekako nebitno, no na svjetskoj sceni to je jedna od najvažnijih stvari koja vam se može dogoditi i dao Bog da se to nastavi pa da i nastupimo na Womexu, što bi definitivno bio uspjeh kako za nas tako i za cijelu hrvatsku glazbenu scenu. Velika je to stvar da jedan „mali“ otočki band bude prepoznat kao svojevrsni brand hrvatske.

Sastav „Kopito“ je jedan od predvodnika otočkog vala, koji je zapljusnuo cijelu Hrvatsku sredinom prošlog desetljeća. Jeste li očekvali takav uspjeh? Jeste li zadovoljni postignutim u ovih desetak godina ili smatrate da se moglo i trebalo napraviti više?

Nikakav uspjeh nismo očekivali. Vezala nas je glazba i zaljubljenost u rodni kraj i korijene bodulskog življenja. Htjeli smo se izraziti na svoj način i pronijeti poruku s otoka. Kada smo krenuli tamo negdje 2005. godine na sceni je bio prisutan Šo!Mazgoon i Gego, a mi kao pravi boduli htjeli smo nositi priču otoka Visa. Sama ideja je u početku bila nekakvog simpatičnog „otočkog rivalstva“ pa zašto mi ne bi napravili bend otoka Visa, kad su Mazgooni s Brača, Gego sa Hvara, može i Kopito s Visa. U to vrijeme divili smo se i jednima i drugima iz razloga što je to bio neki novi zvuk, nešto novo i autentično pa i dan danas smatram kako je „otočki val“ jedinstven na glazbenoj sceni i nešto što ima mjesta i prostora za ići dalje. Scena otočkog vala je stvorena i mislim da se postiglo ono što nam je svima i Šo!Mazgoonima, i Gegu, i nama bio cilj. A da se moglo više, naravno da da… hahahhahahha kao i u svemu.

Tradiciju otočkog vala nastavio je „Mjesni odbor“ s otoka Šolte. Što mislite o kolegama?

Izvanredan primjer koji upotpunjuje prethodno pitanje. Ništa ne mislim, volim ih kao braću. Mjesni odbor je izuzetan glazbeni kolektiv koji je uz producentsku palicu Steve Vučkovića iz još jednog otočkog banda Stivideni (Idemo na Bačvice, Čiribimbaš, Ići mići..) iznio prvjenac i njihov uspjeh nije uopće bio upitan, pa tko ne zna za „Mandu“…

Slušaš li albume domaćih bendova? Koji su današnji najbolji noviji HR bendovi?

Da, slušam i volim poslušati sve što mi dođe pod uši. Pratim na neki način sto se događa na sceni, uvijek volim poslušati nešto novo što rade Postolari, Justin’s Johnson, Valetudo, Mjesni odbor, Gego, Žan, Josipa Lisac, Stampedo, Let 3, itd. Imam veliku i šaroliku listu bandova. Što se tiče novijih imena definitivno ću na prvo mjesto staviti Valentina Boškovića, genijalca koji je došao s Marsa da pjeva o svemiru, zatim jako zanimljiv band s Dugog otoka Fish factory, koji je utjelovljenje Tome Bebića i ranog stadija Leta 3, vrhunski! Zatim živahna kombinacija vlajlanda i rocka band Shewa…. Ima mladih i dobrih bandova i instrumentalista tako da se ne bojim za scenu, samo joj treba prostora i vremena da dođe do šireg slušateljstva. Tu su i fantastični Rollin Humes, bend na čelu s našim bivšim saksofonistom Robertom Jameson Hudulinom, koji svojom kvalitetom nadrastaju područje same hrvatske i pravo su osvježenje scene.

Kakvi su planovi Kopita? Što možemo od vas očekivati u budućnosti?

Nastaviti s proizvodnjom nehitova… hahaha… Mislim da smo mi jedini bend bez hita koji je opstao sve ove godine. Svirati i u tome uživati. Prenositi poruke s otoka i uveseljavati svakoga tko zaluta na naš koncert. Budućnost će donijeti sve i svašta, nismo proroci, ono što bi voljeli je okupiti bendove u jedan prenosni (s otoka, na otok) festival mediterana. Nekako imamo tu ideju već dugo vremena da ujedinimo sve na jednom mjestu. Zamislite listu izvođača s Mediterana, samo Jadran da spomenemo: Rambo Amadeus, Who see, Šo!Mazgoon, Gego, Mjesni odbor, Kopito, Justin’s Johnson, Postolar Tripper, Valentino Bošković, Shewa, Fish Factory, Magnifico, Valetudo, a gdje je Italija tek i Jovanotti, Caparezza itd. Kakav bi to spektakl bio, pravi mediteranski Woodstock. Jasno vam je kakvo bi veselje bilo to okupljanje i koliko pozitivne energije bi doživjeli. Živi bili pa doživjeli. A do tad ljudi moji VOGA, VOGA –veslajte naprijed.