Peta obljetnica smrti Arsena Dedića: Arsen Veliki – čovjek kao on

"Arsenov kantautorski rukopis bio je i ostao intrigantan, samosvojan i trajno žareći"

Privatna arhiva, Arsen Dedić

PETA OBLJETNICA SMRTI ARSENA DEDIĆA

Arsen Veliki – čovjek kao on

Piše: Zlatko Gall

Prije točno pet godina (17. kolovoza 2015.) preminuo je  veliki Arsen Dedić. I u ovih minulih pola desetljeća zorno potvrdio svoje davnašnje riječi da su zagrobni život za umjetnika samo njegova djela. Kako točno! Arsenova je pretplata, da se poslužim njegovim riječima, „otkazana“ a životna odjavna špica istekla, no film njegove umjetničke ostavštine – za razliku od mnogih sezonskih senzacija s „hitovima za hititi“ – vrtjet će se unedogled. Jer, da ga možda posljednji citiram „svuda su isti zakoni, postoji šljam i krema, kažu da nema malih uloga, ma vraga nema”…“

Kako to već biva „na brdovitom Balkanu“, Arsena su jedva koji dan nakon smrti počeli prisvajati i posvajati mnogi. Nimalo ne sumnjam da će se to dogoditi i ovih dana kad se prigodno prisjećamo njegova lika & djela. Jer, kako je to prije pet godina napisao jedan moj prijatelj na nezaobilaznom Facebooku „…O da, prema zadnjem popisu stanovništva 2011. u RH, pokojni Arsen je imao točno 4.437.460 prijatelja“. Ovaj vraški točan sarkazam dostojan Arsena potvrđen je i nakon smrti Olivera i nedavnom smrću Rajka Dujmića pokazujući, po tko zna koji put da Hrvati najviše vole mrtve. One koji ih ne mogu ugroziti, nadmašiti, svojim djelom razotkriti bijedu „maksimuma njihovih minimuma“ niti se samoobraniti od posvajanja i japajakanja.

Arsen i Bula, Fotografija: Jadran Babić

Kako se najbolje prigodno podsjetiti na ostavštinu Arsena Velikog? Svakako trolistom prvih genijalnih albuma „Čovjek kao ja“, „Arsen 2“, „Homo volans“ pa ništa slabijim (dapače) antologijskim „Kinom Sloboda“, „Tihim obrtom“, „Ministarstvom straha“, „Rebusom…; zbirkama „Brod u boci“, „Zabranjena knjiga“, „Čagalj“, „Pjesnikov bratić“…; glazbom za „Glembajeve“, „U registraturi“… Ili naprosto u ruke ponovo uzeti „Dobrotvorov dom“; četverodjelnu antologiju – iz 2008. (Croatia Records) u izboru samog Arsena, koja je glazbu iz golemog autorskog opusa predstavila u četiri cjeline: „Ljubavni komadi“, „Narodne pjesme“, „Budnice“ i „Pod razno“. Obdarene tipičnim Arsenovim (samo)ironičnim naslovima ove četiri cjeline sjajno su „pokrile“ tematski pa i stilsko/žanrovski raspon Dedićevog stvaralaštva. Recimo, „Budnice“ savršeno pojašnjavaju što je mislio Zvonimir Mrkonjić kada je (kako to poučno veli citat otisnut u knjižici „Antologije“) napisao „Od vremena „Ministarstva straha“ pjesnička paleta Arsena Dedića sustavno se zamračuje. Kao pjesnik, k tome kantautor, koji je svoje stihove odjenuo glazbom, kada dakle takav pjesnik arielskog soja kaže u zbirci „Čagalj“ (2000.) da ne pjeva, nego zavija kao čagalj, onda ne treba olako protumačiti tu poruku…“. „Budnice” naime donose 22 skladbe koje Arsena predstavljaju kao „glazbenika savjesti” kontekstualizirajući i teme koje se, u vrijeme izvornog objavljivanja – poput „Pjesme o šutnji“, nisu doživljavale kao politizirani ili „društveno kritički” iskaz.  Bez šupljih no gromoglasnih  fraza, politikantstva ili dodvoravanja, na tragu dylanovske poetike Arsen je a proizveo naramak antologijskih komada koji zavrjeđuju apsolutnu i trajnu pažnju. „Seosko groblje I–II“ sa Šoljanovim stihovima, izvanvremeni „Ratni ljubavnici“, ironični „Ratni profiteri“ sročeni poput trubadurske podoknice, ispovjedne „Tko stoji iza mene“ i „Ni jedno vrijeme nije moje“, „Svete krave“, emocijama i nostalgijom do rasprsnuća nabijen „Trg heroja“…, samo su vršak produkcije iz „kućnog obrta” koja je odavno iz sfere glazbene – manje više masovne – potrošnje ušla u nacionalnu kulturu pisanu s velikim K.

„Dobrotvorov dom“ je i danas – možda više no ikad – izuzetan diskografski projekt neizbježan za svakog pravog fana. Dedić nije naime posegnuo samo za općim mjestima koja bi četverodijelno izdanje pretvorila u manje više rutinirano slaganje uspješnica i autorske „vječne verdure“ (iliti evergreena), već je gotovo sto skladbi posložio u četiri zanimljive kategorije. Prvi CD je tako posvećen „ljubavnim komadima” s neizbježnim evergreenovima poput „Moderato cantabile“, „Tvoje nježne godine“, „Djevojka za jedan dan“, „Amigo“, „O mladosti“, „Ne plači“… no u društvo skladbi koje su tijekom godina postale javno dobro uguralo se i nekoliko manje poznatih te svježijih brojeva. Potvrđujući  da je, bez obzira na sezonske promjene ukusa i aranžerske eskapade, Arsenov kantautorski rukopis bio i ostao intrigantan, samosvojan i trajno žareći.

U osvrtu na „Dobrotvorov dom“ zapisao sam: „Skladbe koje su se našla na CD-u „Narodne pjesme” valjalo bi – ako ne drugačije ono „pikameron i macom” – usaditi u uši nižih estradnih bića koja se desetljećima bave brljanjem po „baštinskim zvucima” i protuprirodnim bludom između tradicije i šlageraških podilaženja najnižem ukusu masovne publike. Od „Dida moj“  – koja predvodi dalmatinsko-klapski Dedićev ciklus – pa do fascinantnih komada nadahnutim podravskim „spleenom” („Podragaš lasi“)ili zagorskim gospelom („Samjena je hiža“, u iznimnoj Gabinoj izvedbi) i bluesom („Angeluš“), narodne pjesme”  ispovijedaju jedinu moguću “istinu” koju mora imati na umu svatko tko  zaigra u kolu s tradicijskom glazbom: dosluh vlastitog talenta s folklornom baštinom (…)

Arsen i Gabi

I zaključni CD nazvan „Pod razno” sve je samo ne hrpa rastresitog glazbenog materijala. Duhovito otvarajući niz od 23 skladbe koračnicom u izvedbi (svoje) Šibenske narodne glazbe, Arsen je probrao zgodne i zanimljive verzije svojih skladbi s čudesnim kolaboracijama i još čudesnijim izvedbama čiji su neočekivani zgodici Arsen kao flautist (podržan gitarom Damira Dičića i Big Banda HRT-a) u standardu „Hello“ Lionela Richiea, Mucalo s kabaretskom Arsenovom „Prešao sam zbog tebe na dijetu“ te Johnny Štulić u „Moderato cantabile…“.

I jedna osobna napomena. Peta godišnjica Arsenove smrti za mene je posebno važna. Naime, od danas je u knjižarama moja knjiga posvećena Arsenu, njegovu životu i djelu „Arsen – Čovjek kao on“ (promocija će biti sutra u 19. sati, a gdje drugdje nego, u Šibeniku). Vraćanje je to duga Arsenu jer „Arsen – Čovjek kao on“ je zapravo započet prije petnaestak godina. Točnije, onog jutra kad me nazvao i upitao kad bismo se mogli vidjeti. O mjestu sastanka se nije trebalo posebno dogovarati jer ono je bilo logično: u bistrou hotela Esplanade. Uz moju kavu i njegovu šibensku „lozu“ predložio mi je da se zajedno latimo posla i odaberemo pedesetak njegovih pjesama koje bi se našle u svojevrsnom biografskom „songbooku“. Nadahnutom, naravno, sličnom Dylanovom knjigom s notnim zapisima (i akordima za gitaru) koju mu je iz Amerike poslala kći Sandra. Knjiga bi, po Arsenovoj zamisli, osim notnog dijela imala i tekstualni dio se mojim opsežnim tekstom o njegovu „liku & djelu“. U njemu bi se našli i izvaci iz brojnih recenzija i albumskih bilješki koje sam pisao što u realnom vremenu što povodom kasnijih reizdanja na CD-ima.  

I tako smo uz povremene sastanke i konzultacije počeli sklapati sadržaj pjesmarice. Izlišno je i kazati da posao nismo priveli kraju. Jer, tko da izabere samo pedeset Arsenovih pjesama od one moćne gomile vječnih melodija koje su doslovno impregnirale memoriju brojnih generacija. I postale emocionalna prtljaga brojnih naraštaja okorjelih arsenoljubaca. „Arsen – Čovjek kao on“ pokušava vratiti moj davnašnji dug. Nažalost bez Arsena ali uz njegovu golemu pjesničku i diskografsku ostavštinu.