Peter Green – Poludjeli genij

Green, originalno Greenbaum, ostavio je iza sebe antologijske pjesme

Fotografija: Walter/WireImage via Creative Commons

Piše: Zoran Čutura

Poludjeli genij

 

Smrt Petera Greena zatekla me bez medija u kojem bih mogao plasirati tekst o njemu i o bendu Fleetwood Mac, u kojem je bio glavni autor. Zato malo kasnim u odnosu na datum njegove smrti, 25.07. ove godine. Da se razumijemo, govorim o Fleetwood Macu iz blues perioda, o njihove slavne tri godine između 67′ i 70′, kad su redovito boravili na engleskim top listama, čak i na prvim mjestima.

Green, originalno Greenbaum, je ostavio iza sebe antologijske pjesme Oh Well, Albatross, Man Of The World, Black Magic Woman – o, da, to je napisao Peter Green, a tek kasnije proslavio Santana – kao i naramak blues standarda koji su i danas sastavni dio repertoara svakog cover banda koji imalo drži do sebe, Need Your Love So Bad, Looking For Somebody i ostale.

Mala digresija – kasniji Fleetwood Mac postao je relevantna američka pop-rock senzacija, uz sjajne albume, antologijski Romours ili vrlo dobri Tusk, ali to je neka potpuno druga priča, koja s Peter Greenom i blues fazom benda nema puno veze.

Green je bio specifičan po tome što je u pjesmama prvenstveno izražavao osjećaje, bio je vrlo ekonomičan u izričaju, stavljajući svoju gitarističku tehniku i brzinu sviranja u drugi plan. ‘On je jedini koji mi može izazvati hladan znoj’, kazao je B.B. King. No, u doba eksperimentiranja s drogama mentalna krhkost i osjećajnost baš i nisu bili jamstvo za trajanje na divljoj i ekspandirajućoj rock sceni.

Jedna od posljednjih Greenovih pjesama bila je Green Manalishi, posljedica Greenovog sna/halucinacije na mescalinu. U tom snu posjetila ga je zelena žaba koja predstavlja novac; sve u svemu, religiozni Green postao je progonjen grižnjom savjesti zbog novaca koji je zarađivao.

Bend je napustio 70′, svoje je tantijeme davao u dobrotvorne svrhe i dane je počeo provoditi između ulica i mentalnih institucija. Kolokvijalno rečeno – ozbiljno je poludio.

Kako bi priča bila još tragičnija, druga dva gitarista originalnog Fleetwood Maca, Jeremy Spencer i Danny Kirwain, također imaju – u najmanju ruku – neobične životopise. Kirwain je bio alkoholičar sklon naglim promjenama raspoloženja, i iz benda su ga izbacili 72′, usred turneje, nakon što je razbio gitaru prije nastupa i odbio izaći na pozornicu. Potom je imao nekoliko opskurnih solo projekata, da bi devedesete proveo kao beskućnik u Londonu, i naposljetku umro 18′ sam i zaboravljen. Spencer je, pak, 71′ pristupio kršćanskoj sekti Children of God nakon što je, također usred turneje, izašao iz hotela kupiti cigarete i nije se više vratio. Ni u hotel, ni u bend. Na cesti u Los Angelesu mu je prišao mladić i krenuo s pričom o Bogu. Nakon pet dana pronađen je u misiji u kojoj su boravili ostali članovi sekte… Spencer je također bio na drogama, uz to je bio nezadovoljan statusom u bendu, gdje se osjećao zapostavljenim i duhovno praznim, a neposredno prije puta iz San Francisca u LA dogodio se i ozbiljan potres, te je samo trebao ‘okidač’ da promijeni dotadašnji način života. Kao član sekte putovao je svijetom, davao dobrotvorne koncerte, da bi se u dvijetisućitima vratio bluesu, snimio čak i neke albume pristojne kvalitete a na sceni je (povremeno) aktivan i dan-danas.

Vratimo se Greenu – sedamdesete su u magli, malo tko zna pravu istinu. Green je pustio bradu i nokte da rastu, pa je živio u izraelskom kibucu, u Engleskoj je radio fizičke poslove, npr grobara ili portira, gitaru je potpuno zaboravio, a onda je 77′ zaprimljen u londonsku bolnicu (s pištoljem u ruci) nakon još jednog napadaja po vraćanju čeka s tantijemima. Tad mu je dijagnosticirana šizofrenija, a život mu je spasio brat Michael tjerajući ga da potpiše ugovor o snimanju nekoliko albuma. Neki su od njih na ime starih zasluga neočekivano ušli na top liste, ali vrijedan je ozbiljnije pozornosti samo In the skies, kad je toplinom zvuka i povremeno sablasnom atmosferom podsjetio na ono što je radio s Fleetwood Macom.
No, sva su ta izdanja uglavnom bila samo svjedočanstvo o neiskorištenom veličanstvenom glazbenom talentu.

S vremenom je i kemija morala učiniti svoje, lijekovi kojima se kljukao otjerali su ga u konačnu i neopozivu glazbenu mirovinu i posljednjih sedamnaest godina života nije snimio ništa, rijetko se pojavljujući u javnosti na kakvom obljetničkom ili dobrotvornom koncertu. Bio je u takvom stanju da se nije uprizorio čak ni na eventu koji je slavio njegovu glazbu, a u slavnom londonskom Palladiumu početkom ove godine organizirao ga je stari kamarad iz benda, bubnjar Mick Fleetwood. Na pozornici su se smjenjivali Noel Gallagher (Oasis), otac engleskog bluesa John Mayall, Billy Gibbons (ZZ Top), Steven Tyler (Aerosmith), Pete Townshend (The Who), David Gilmour (Pink Floyd), Bill Wyman (The Rolling Stones), čak i Jeremy Spencer, ali Petera Greena nije bilo.