Piše: Zlatko GALL

Mada će u povijest popularne kulture ući kao “godina Woodstocka” zbog čuvenog open-air festivala koji je u kolovozu okupio četiristotinjak tisuća fanova i reprezentativne izvođače na sceni ili pak kao zaključna godina hipijevskog “ljeta ljubavi” započetog 1967. u supkulturnim utočištima San Francisca, a simbolično okončanog nasiljem na koncertu Rolling Stonesa u Altamontu u prosincu, 1969. je jedna od najznačajnijih diskografskih godina u povijesti rocka. Beatlesi i njihov “Abbey Road” su možda najzvučnije ime te fantastične diskografske sezone, no uz bok im se može uvrstiti još barem četrdesetak sjajnih albuma. U serijalu mini-eseja pokušat ću (po redoslijedu izvornog objavljivanja) podsjetiti na one najznačajnije. Poput recimo prvijenca Led Zeppelina objavljenog 12. siječnja; sjajne najave remek djela ili iznimnih albuma koji su uslijedili u kasnijim mjesecima.   

Neki možda i danas misle da je prava šteta što vrsni session-gitarist, ali i na koncertima potvrđen glazbenik Jimmy Page (koji je u Yardbirdsima zamijenio basistu Paula Sammwell-Smitha a onda s Jeffom Beckom najprije postao zaštitni znak benda da bi nakon Beckovog odlaska bio i glavni kreator zvučne slike) nije ostvario želju o vlastitoj supergrupi. Jer, da je saživjela, formacija u kojoj bi zajedno bili Beck i Page te ritam sekcija The Who – Keith Moon i John Entwistle – doista bi bila čudo. Ipak, zna li se da je umjesto toga zajedno s pjevačem Robertom Plantom, bubnjarom Johnom Bonhamom i basistom/klavijaturistom Johnom Paulom Jonesom 1968. pokrenuo New Yardbirds koji su nakon turneje i niza zajedničkih svirki  1968. ušli u studio radeći na albumu prvijencu, mirne se duše može kazati da je jednu viziju supergrupe zamijenio – superband. Naime, Led Zeppelin – kako su se nazvali zbog prijepora oko korištenja imena Yardbirds – u studio su ušli kao vraški usviran i formatiran blues-rock band. Mnogo je priča oko potpisivanja ugovora s moćnim Atlantic Records kojeg je izborio menadžer Peter Grant, no u pozadini svih istinitih ili medijski napuhanih storija (pa i onoj da su Ameri brzo shvatili komercijalni potencijal britanskog prog-rock bluesa) stoji činjenica da su Zeppelini iz prve “legli” čuvenom suvlasniku kompanije Ahmetu Ertegunu. Uzgred, kada sam s velikim magom Atlantic records razgovarao u Cannesu za obilježavanja pedeset godina utemeljenja diskografske kuće, na pitanje o Zeppelinima kratko mi je odgovorio: “sjajni dečki!”. Ugovor je bio pozamašan, no više od novca grupi je donio autorsku slobodu i jamstvo da će albumi biti objavljeni bez cenzorskih škara i uredničkih naputaka izdavača. Prvijenac je nastao rekordnom brzinom; u samo 36 sati snimanja tijekom dva tjedna u rujnu i listopadu. Stara fraza o pravim ljudima na pravom mjestu u pravo vrijeme, mogla bi se primijeniti i na debut Zeppelina. Hendrix je već otvorio širom vrata distorziji i mahnitoj svirci sa svojim revizijama bluesa, Cream su se razišli ostavivši u naslijeđe prototip hard-bluesa (kao uostalom i Jeff Beck koji je, nimalo slučajno, iste godine objavio i svoj sjajni nastupni “Beck-Ola”) pokazavši da moćni riffovi, struktura skladbe bluesa i improvizacije u izvedbi moćnog i glasnog trija itekako “drže vodu”.

Led Zeppelin 1969., foto: Michael Ochs Archives/Getty Images

Pedeset godina kasnije prvijenac to možda još više pokazuje negoli u vrijeme izvornog objavljivanja.

“Good Times Bad Times”, kao prvi skinuti singl objavljen i u Velikoj Britaniji i Americi, požnjeo je golem uspjeh te, što je još važnije, objavio urbi et orbi pakleni umješak riffova, Bonhamovog osebujnog bubnjarskog stila, majstorskog blues-shufflea, jednostavnog i upečatljivog refrena, atraktivnih Jonesovih bas dionica, ali i Plantov jedinstven vokal u visokim registrima (koji su postali standard za pjevače heavy metala) te Pageov vratolomni solo. Da su im korijeni duboko u bluesu pokazao je pak nadahnuti (i vraški utjecajan te obilato citiran na sve strane, pa i kod Bregovićevog “Sve je to od lošeg vina”!) cover teme Anne Bredon s upečatljivim Pageovim sviranjem akustične (Gibson J-200) gitare i Telecastera te dramatičnim promjenama ritma što je postao česti standard za brojeve nadahnute i britanskim folkom i bluesom. “You Shook Me” je pak cover standarda Williea Dixona pročitan u već etabliranoj maniri amplificiranog “british bluesa” (koju su utemeljili John Mayall i brojna mu sljedba). Skladbu otvara Pageova gitara i Plantova usna harmonika uz unisone vokalno-gitarske dionice i sporogoreći blues ritam (i ovaj je broj kao i Pageov svirački i vizualni identitet “posvojio” Bregović za svoje blues brojeve s prvog albuma) dok je John Paul Jones osim basa svirao i Hammond koji (kao i Plantova harmonika) ima itekako značajnu ulogu uz Pageov “brzoprstići” solo u instrumentalnom dijelu broja. I ova je tema pokazala da su od samog početka Zeppelini sposobni nasnimavanjima u studiju stvoriti slojevitu i bogatu zvučnu sliku, a na koncertima joj nabildati energiju i snagu.

“Dazed And Confused” je imala posebnu ulogu na albumu. S jedne strane kao fantastičan dokaz suvremenosti odnosno kao bezgrješan spoj psihodelije i bluesa, ali i kao idealna podloga za improvizacije koje su se na koncertima znale (uz ubacivanje raznih melodijskih krhotina drugih brojeva i izravnih vlastitih i tuđih citata) razvući i do pola sata. Skladbu je izvorno par godina ranije snimio Jake Holmes (i kasnije dobio svoj dio financijskog kolača nakon što je tužio Pagea zbog povrede autorskih prava) te na koncertima izvodili Yardbirds, no Zeppelinova verzija je bila nešto posve drugačije. Zahvaljujući i Pageu koji je na tom broju uveo sviranje gitare gudalom (što je postala prava atrakcija na koncertima), a dio svog sola “pozajmio” iz vlastitog repertoara iz vremena Yardbirdsa. “Dazed And Confused” je naprosto ogledni komad poetike ranih Zeppelina, ali i hard blues psihodelije.

B stranu albuma otvorila je laganica “Your Time Is Gonne” s Jonesovim orguljama (bliskim zvuku britanskih folk rock bandova tog vremena sklonih medievalnim pozajmicama), Page je – zanimljivo je – svirao akustičnu i pedal-steel gitaru, dok sama tema ima i neobičnu “zbornu” vokalnu dionicu uz štektanje orgulja te bez i jednog eksplozivnog gitarskog sola. Prijelaz na akustičarski folky instrumental “Black Mountain Side” bio je stoga logičan zaokruživši oba broja u čvrstu folkom do srži natopljenu cjelinu.  

Hitoidna “Communication Breakdown” koja je uslijedila bila je posve drugačija. Pače, amblematski broj agresivnog, gotovo punkerski žestokog rock banda koji melje u skladbi s upečatljivim riffom. Zanimljivo, skladba je ostala trajno prisutna kao koncertni standard tijekom cijele karijere banda… “I Can’t Quit You Baby” bio je još jedan Dixonov standard u novom ruhu, snimljen uživo u studiju. Sjajan sporogoreći blues s Pageovim sitnovezom i efektnim gitarskim akcentima te Plantov vokal odvukli su je u nove glazbene prostore. Dakako uz sjajnog Bonhama i pouzdanog Jonesa. Page je, dakako, priredio i pravu pokaznu vježbu bacivši valjda u očaj većinu bijelih blues gitarista (s izuzetkom možda Claptona i Becka).

Upečatljiva fraza basa koji otvara broj (uz reske ulete gitare koja kasnije vozi prepoznatljiv riff) također je postala omiljena kod brojnih štovatelja amplificiranog bluesa. Baš kao i Plantov vokal u vrtoglavim visokim lagama. Zaključna “How Many More Times!” još jedna je (u živo snimljena) varijacija na blues temu (ovog puta skladbu Howlin’ Wolfa).  

(u idućem nastavku: Creedence Clearwater Revival)