POP GALLAKSIJA | Acid i hard rock Zapadne obale – Iron Butterfly i Steppenwolf

Najbolji albumi rocka iz 1968. (3. dio)

Piše: Zlatko GALL

Za Iron Butterfly, grupu koju je 1966. u San Diegu maloprije selidbe benda u Los Angeles, osnovao pjevač i orguljaš Don Ingle, skladba i istoimeni album „In-A-Gadda-Da-Vida“ bio je i blagoslov i prokletstvo. Epska sedamnaestominutna skladba, koja je zauzela cijelu B stranu vinilnog albuma, bila je i ostala jedna od najpoznatijih i najznačajnijih tema psihodeličnog acid rocka no Iron Butterfly nikad poslije nisu dosegli kvalitetu svog drugog albuma.

U čemu je bila šifra uspjeha skladbe materijalizirane kao psihodelični acid rock „džeming“? S jedne strane u beskrajnom ponavljanju upečatljivog mantričkog riffa i vožnje basa Leeja Dormana čemu je – kasnije se govorilo – bio razlog „acid“ na kojem su bili svi članovi benda dok se skladba snimala u studiju. To je naravno savršeno odgovaralo duhu vremena i glazbenoj sklonosti publike sklone psihodeličnom eksperimentu. Potom, Ingleove su orgulje imale i klasični utjecaj (posebice u uvodu na tragu Bachovih fuga) te istočnjačku notu odnosno bile su „na ti“ s tadašnjim izletima Beatlesa u indijsku glazbu ili Rolling Stonesima koji su počeli koristiti indijska (egzotična) glazbala. Skladba – ali i cijeli album – su imali obilje gitarskih distorzija, mistični vokal (tako sličan Arthuru Brownu s druge strane Atlantika) te poduže instrumentalne dionice orgulja, gitare Erica Branna te čak bubnjarski solo Rona Bushyja ubačen usred broja te zaključni mahniti jam okončan psuedo-klasičnim umetkom orgulja.

Mada u sjeni naslovnog broja (izvorno nazvanog „In The Garden Of Life“) ni A strana albuma nije bila slabija. Dapače. „Most Anything You Want“ su također otvorile orgulje uz višeglasja i zvečeću gitaru – koja je kasnije promijenila boju uz distorziju – te upečatljiv melodiozan refren ispovijedajući tipičan zvuk i psihodeliju Zapadne obale. U Ingleovom orguljaškom solu naći će se isti garažni utjecaji koji su nadahnuli Rayja Manzareka. Odlična „Flowers And Beads“ danas zvuči kao zanimljiv spoj brit-popa jednih Move, Beach Boysa i Doorsa te bi bez imalo problema i danas prošla u radijskoj vrtnji dok je „Mr Mirage“ sa uvodom Ingleovih orgulja novi psihodelični biser te broj s odličnim gitarskim naglascima i dijalozima orgulja i gitare. „Termination“ je građen oko repetitivnog riffa te s rješenjima koja su eksplodirali u „In-A-Gadda-Da-Vida“ kao i  „Are You Happy“ (koju vrijedi čuti i u koncertnom izdanju s albuma „Live“ iz 1970.).  

Iako nisu nastupili na Woodstocku jer su „zapeli“ na newyorškom aerodromu, Iron Butterfly su te godine palili i žarili na festivalima poput Newport Pop Festivala, Miami Pop Festivala, festivala u Denveru, New Orleansu, Atlantic Cityju… dok je album prodan u začuđujućem platinastom tiražu. Naslovni broj je u skraćenom izdanju (nešto kraćem od tri minutre) također bio hit singl, a album se u ovih pedesetak godina prodao u četverostrukom platinastom tiražu.

Iron Butterly su se razišli 1971., a onda ponovo okupljali u promijenjenim sastavima, no „In-A-Gadda_Da-Vida“ je ostao njihov nikad više dosegnuti vrhunac.

Sudbinu Iron Butterflyja podijelili su i Steppenwolf. Band kojeg su 1967. u Los Angelesu osnovali pjevač John Kay, klavijaturist Goldy McJohn i bubnjar Jerry Edmonton – trojka iz kanadskog benda The Sparrows – te gitarist Michael Monarch i basist Rushton Moreve, na isteku šezdesetih i u prvim godinama sedamdesetih je uživao kultni status, ali i golem komercijalni uspjeh. Svjedoči o tome preko 25 milijuna prodanih albuma (osam ih je zlatnih) te niz od 12 hitova s Billboardove rang liste.

Kao i u slučaju epske „In-A-Gadda-Da-Vida“ Iron Butterflyja, u temelju uspjeha Steppenwolfa stoji jedna skladba – „Born To Be Wild“. Nakon dva ne baš uspjela singla Steppenwolf su je objavili u ljeto 1968., a na B strani se našao „The Pusher“, cover skladbe Hoyta Axtona. Bio je to instantni hit te do danas aktualna globalna himna bajkera. Rekordnom brzinom singl je došao do drugog mjesta Billboardove rang liste, prodao se u preko milijun primjeraka, a onda započeo pravi pohod Europom. Jedna od zanimljivosti vezanih uz skladbu koju je – nadahnut reklamom za motocikle – napisao gitarist Sparrowsa, Dennis Edmonton (alias Mars Bonfire), je da se u tekstu po prvi put spominje fraza „heavy metal“, no ne u kontekstu glazbe već motocikla. Uzgred rečeno, termin „teški metal“ će nadahnut tekstom „Born To Be Wild“ malo kasnije u Creem magazinu kao glazbenu odrednicu/žanr lansirati kritičar Lester Bangs.

„Born To Be Wild“ počinje zarazno-upečatljivim gitarskim riffom uz podložene orgulje, gitarska fraziranja i čvrstu ritam sekciju te Kayov odličan vokal. Srednji dio broja s duelima gitara i orgulja – nešto što su s „Hushom“ radili i Deep Purple – te himnički refren koji je u koncertnim izvedbama zazivao zborno pjevanje, od skladbe su napravili izvanvremeni standard. Golemu popularnost „Born To Be Wild“ je godinu kasnije dodatno osnažio kultni film ceste koji slavi hipijevštinu, slobodu i bajkersku subkulturu, znani „Easy Rider“ jer se – kao i „The Pusher“ – himnički broj našao na njegovom utjecajnom soundtracku.

Obje skladbe su, naravno, bile i na albumu prvijencu nazvanom „Steppenwolf“. Album je otvorio cover znanog soul broja „Sookie, Sookie“ u verziji tipičnog hard rock banda Zapadne obale s „reskom gitarom“, nezaobilaznim solom  te odlično uklopljenim puhačima. „Everybody’s Next One“ je napisao Kay kao hard-rock bluesy temu s melodioznim pop refrenom dok je, također autorska „Berry Rides Again“ imala izravne veze s  nasljeđem Chucka Berryja (koje je naglašeno i spomenom Johnnyja B. Goodea u tekstu), produkcije Chess Records te Little Richarda. „Hoochie Coochie Man“ Williea Dixona klasičan je komad hard/heavy bluesa kao i izvrsna Kayova tema „Your Wall’s Too High“ koja u drugom dijelu broja priziva rješenja slična Bandu. Takva je i „Take What You Need“, ali i rasna power-balada „Desperation“ s utjecajima soula i rhythm and bluesa; uzgred rečeno, ništa slabija od tadašnjih velikih laganica Stonesa. „The Pusher“ je pak izvanredan lijeni psihodelični broj s odličnim gitarskim solom a  „A Girl I Know“ u uvodu laganica bliska folky lirskim brojevima Stonesa no uz zaokret prema melodioznom rocku bržeg tempa s gitarskom distorzijom. Album zaključuje Kayova „The Ostrich“ s modificiranim country ritmom te hard-rock gitarom.

Prvijenac Steppenwolfa jedan je od nepatvorenih bisera hard rocka Zapadne obale kasnih šezdesetih. Steppenwolf su objavili još par veoma dobrih albuma poput „Steppenwolf The Second“ na kojem se našao mega hit „Magic Carpet Ride“, ali i niz sjajnih brojeva poput akustičarske „Spiritual Fantasy“, neslužbene himne marihuani „Don’t Step on the Grass, Sam“, „28“ te „Faster Than the Speed of Life“. I treći album „At Your Party“ bio je uspješan i dao nove velike hitove: „Rock Me“, „Don’t Cry“  i „Jupiter Child“, a niz hitova se nastavio i singlovima „Move Over“ i „Hey Lawdy Mama“. Ipak promjene u postavi benda rezultiraju razlazom početkom sedamdesetih te brojnim kasnijim Kayovim obnavljanjima banda koji – kako to već biva – nikad nije vratio pozicije utjecajnog i mega popularnog hard rock banda iz „godina ponosa i slave“.