Piše: Zlatko Gall

Na živoj engleskoj rhythm and blues sceni početkom šezdesetih, The Animals su uz Stonese bili najpopularnija i najutjecajnija grupa te među predvodnicima prvog vala „britanske invazije“ na Sjedinjene Američke Države. Band iz Newcastlea čiji su utemeljitelji pjevač Eric Burdon, orguljaš Alan Price i bubnjar John Steel, djelovali su u grupi Kansas City Five koja dolaskom basiste Bryana Chessa Chandlera  te gitariste Hiltona Valentinea, 1963. postaju The Animals. Privukavši pozornost menadžera Yardbirdsa  Gomelskog nastupaju u njegovom znanom londonskom klubu Crawdaddy – toj odskočnoj dasci za R&B grupe ranih šezdesetih – te uz pomoć Mickiea Mosta dolaze do ugovora s EMI-jevom Columbia etiketom.

U veljači 1964. ulaze u studio i snimaju nastupni singl „Baby Let Me Take You Home“ (adaptaciju standarda „Baby Let Me Follow You Down“) koji dolazi do 21. mjesta britanske rang liste. Slijedeći singl i njihova obrada standarda “House Of The Rising Sun“ s upečatljivim gitarskim riffom i karakterističnim orguljama Alana Pricea te soul/blues vokalom Erica Burdona, doveo ih je na vrh rang lista s obje strane Atlantika pa band užurbano radi na albumu prvijencu koji pod imenom „The Animals“ u kasno ljeto 1964. izlazi za američko tržište. Album je osim „House Of The Rising Sun“ te „Baby Let Me Take You Home“ donio niz uspjelih covera poput “Talking ‘Bout You“ Raya Charlesa, „Around And Around“ i “Memphis Tennessee“  Chucka Berryja, „I’m In Love Again“ i „I’ve Been Around“ Fatsa Dominoa, „I’m Mad Again“ Johna Lee Hookera… Zajedničko im je bilo uspjelo križanje „kolorita“ rhythm and blues izvornika i pop-rock iskaza tipičnog za britanske grupe tog vremena uz tri jaka aduta: moćan bluzerski Burdonov vokal, odlične ulete Valentinove gitare te specifične „jazzy“ orgulje Alana Pricea. Britansko izdanje objavljeno mjesec dana kasnije po običaju je ostalo bez hit-singlova te imalo drastično drugačiji sadržaj. Na albumu su se tako našle „Dimples“ i „Boom Boom“ (znane iz repertoara Johna Lee Hookera), autorska „Story Of Bo Diddley“, „Burry My Body“ (Ala Coopera i Alana Pricea) te standardi „Night Time Is The Right Time“, „She Said Yeah“…

Singl „I’m Crying“ koji je dospio na osmo mjestu u Engleskoj začeo je niz Top 10 hitova poput „Don’t Let Me Be Misunderstood“ i „We’ve Gotta Get Out of This Place“ te najavio drugi studijski album „Animal Tracks“. Bio je to posljednji album s Alanom Priceom koji napušta grupu i počinje samostalnu karijeru. Jedan od razloga za odlazak – kako su špekulirali mediji – bilo je pitanje podjele novca od aranžmana za „House Of The Rising Sun“ koji je bio grupno djelo no potpisan imenom Alana Pricea te, što je izglednije, latentni sukob s Burdonom oko uloge predvodnika banda.

I novi album je donio niz rhythm and blues standarda no u energičnijim izvedbama od onih s prvijenca. Posebice u brojevima poput “Roberta“ pročitanim kao žestoki „rocker“ ili „Bright Light Big City“ Jimmyja Reeda sa specifičnim Priceovim orguljama, gitarskim naglascima Valentinea i Burdonovim „bluesy“ vokalom. Među zgodicima je svakako i blues tema „Worried Life Blues“ – zacijelo i najbolji blues u opusu The Animalsa s toplim Priceovim orguljama i “hrustavim“ Valentinovim gitarskim zvukom.


Treći studijski album „Animalism“ iako bez Price i Mosta, na novoj etiketi Deccae i u produkciji Toma Wilsona, najbolji je u opusu The Animalsa. Dolaskom novog klavijaturiste Davea Rowberryja Eric Burdon – koji je na albumu bio na vrhuncu – dobiva idealnog suradnika za autorske iskorake. Album bez ijednog slabog mjesta dao je niz izvanserijskih brojeva: „Outcast“, „Maudie“, „You’re On My Mind“, „Clapping“, „That’s All I Am to You“, „Squeeze Her – Tease Her“, „Gin House Blues“ te možda i najbolji cover u opusu banda – emocijama natopljenu „I Put A Spell On You“. Album koji je u Americi objavljen koji mjesec kasnije s promijenjenim materijalom pod imenom „Animalisation“, bio je i posljednji album prije razlaza stare postave banda koju napušta bubnjar Steel. Singl “See See Rider“ potpisan s Eric Burdon & The Animals objavljen je neposredno prije konačnog razlaza i Burdonovog rada na solo albumu „Eric Is Here“.


Budući da je tijekom šezdesetih band prošao kroz tri ključne faze (rane snimke s Mickiem Mostom, razdoblje album „Animalism“ te zadnja psihodelična etapa Eric Burdon & Animalsa) najbolje ih pokriva opsežna kompilacija s 19 prvorazrednih brojeva koja je pod imenom „Abosulute Animals 1964 – 1968“ objavljena 2003. na etiketi Raven Records.

*****

Iako su ih proslavile vokalne harmonije s tri sjajna pjevača i Hollies , još jedna mega uspješna formacija iz godina „britanske invazije“ na Ameriku, karijeru počinju u Manchesteru kao rhythm and blues grupa. Pod utjecajem Mersey beata i vokalnih harmonija nadahnutih Everly Brothersima (kojima su bili oduševljeni Allan Clark i Graham Nash) mijenjaju stil te kao Hollies (naravno, ime uzimaju u čast Buddyju Hollyju), nakon nastupa u liverpulskom Cavern Clubu potpisuju za Parlophone te snimaju nastupni singl s coverom teme Coastersa „(Ain’t That) Just Like Me“. U to vrijeme grupa dobiva i svoj konačni postav s Clarkom, Nashom, basistom Ericom Haydockom, bubnjarem Bobbyjem Elliottom i gitaristom Tonyjem Hicksom.


S Clarkom, Nashom i Hicksom kao sjajnim pjevačima „formatira“ se meko srastanje milozvučnih harmonija, pop melodija i „bendovskog“ rock zvuka na „Stay With The Hollies“ albumu prvijencu iz siječnja 1964. Album je zahvaljujući vokalima donio drugačija i svježa čitanja nezaobilaznih standarda američkog rock and rolla a takav je bio i njegov nasljednik iz studenog iste godine „In The Hollies Style“. No, ovog puta od 12 skladbi čak sedam su ih pod pseudonimom L. Ransford potpisali Clark, Hicks i Nash. Skladbe poput  „Come On Home“, „You’ll Be Mine“, „To You My Love“, „Don’t You Know“, „What Kind of Boy“… na tragu su tadašnje poetike Beatlesa te – mada su Hollies grupa iz Manchestera – ultimativni predstavnici tadašnjeg Mersey-sounda. Prvi britanski hit donio im je singl „I’m Alive“ američkog autora Clinta Ballarda Jr a singlom s autorskom skladbom „Look Through Any Window“ osvajaju Ameriku.

I njihov treći album „Hollies“ konačno dolazi na rang liste no s albuma je skinut samo jedan singl – skladba „So Lonely“. Bio je to album ne baš uspješne tranzicije prema soulu i folk-rocku s nizom covera  skladbi Lloyda Pricea, Buddyja Hollyja, Roya Orbisona, Miraclesa i Curtisa Mayfielda. Istim tragom folk-rocka išao je i slijedeći „Would You Believe?“ koji je donio i novi hit: cover  broja Evie Sands „I Can’t Let Go“.


„For Certain Because“
 objavljen kasnije iste 1966. godine imao je isključivo autorski materijal a među njim i veliki hit „Stop! Stop! Stop!“ koji je u Sjedinjenim Američkim Državama Holliese promovirao kao mega atrakciju. Tim dobitnim tragom Hollies nastavljaju s nizom novih albuma „Evolution“ i „Butterfly“ (oba iz 1967.), „Hollies Sings Dylan“ (1969.)… te uredno isporučuju velike hitove na singl pločama poput „Carrie Ann“ i „On A Carusel“ no nakon snimanja albuma s Dylanovim coverima – gdje ga se čuje samo na „Blowing In The Wind“ – grupu napušta Graham Nash, odlazi u Ameriku i pridružuje se Crosbyju i Stillsu u super grupi CS&N.

Hollies su uspješno nastavili karijeru i u kasnijim dekadama no svoj najupečatljiviji trag iz šezdesetih (uz album „Evolution“) ostavljaju na kompilaciji „History Of The Hollies“ sa svim velikim hitovima iz šezdesetih (i pokojim dodatkom iz ranih sedamdesetih).