Piše: Zlatko Gall

Briana Wilsona ni u jeku najveće popularnosti Beach Boysa nitko ne bi odveo doma kao svoj izbor rock zvijezde sezone. Mega uspješni skladatelj tinejdžerskih simfonija i himničkih brojeva koji su  čvršće od Super Attacka prianjali uz svako podlogu, izgledao je naime kao pravi štreber. Kosa mu je bila uredno zalizana s razdjeljkom sa strane a njegovo buflasto lice i melankolija koju nije mogao prikriti niti retuš promotivnih fotografija, izdvajala ga je iz gomile obraslih i izrazito cool aktera kalifornijske scene. Ruku na srce, ni ostatak benda – s jedinom iznimkom Dennisa Wilsona  – nije baš bio bajan. Mike Love je valjda počeo gubiti kosu još u osnovnoj – što je dakako u doba opće čupavosti imalo isti efekt na publiku kao i madež u obliku tri šestice na španjolske inkvizitore – dok bi i Al Jardine i Carl Wilson prije prošli kao deputati na kakvom kongresu Komsomola iz polovine šezdesetih nego li kao dvojac ultimativne kalifornijske atrakcije. Beach Boyse – skrušeno priznajem – tih kasnih šezdesetih nisam previše volio. Čast, singlovima koji su došli i do naših krajeva, ljepljivim baladama poput „Surfer Girl“, vrckavim brojevima kao „Little Deuce Coupe“ ili ljetnim favoritima s talijanskih radijskih programa poput „Surfin’ USA“, no bili su mi baš svi odreda tada odveć ispeglani, previše uredni i – držao sam to smrtnim grijehom – previše „pop“.

Dok su moji rock junaci iz poznih šezdesetih i ranih sedamdesetih odbijali sve građanske konvencije, navlačili – poput Morrisona – crne kožne hlače i držali da je solo dulji od tri minute već pitanje pristojnosti, Beach Boys su nosili košulje nalik pidžamama, hlače kakve je tada od čuvene socijalističke „trevire“ šila i Jugoplastika te – da stvar bude gora – imali takva višeglasja da bi posramili sve dalmatinske klape. Naprosto, Beach Boys su bili band koji se – što naravno nije bio slučaj sa Stonesima, The Who i Hendrixom – sviđao i mojoj mami. Sve do „Pet Soundsa“ i „Good Vibrations“. A s njima je došla i moja „naknadna pamet“.

Beach Boys – s tri brata Wilsona: Dennisom, Carlom i Brianom te Mikeom Loveom i Alom Jardineom – krenuli su u rodnom Hawthorneu 1961. kao garažni band no već tada fascinirani i jednostavnim glazbenim shemama rhythm and bluesa i zahtjevnijim višeglasjima vokalnih grupa poput The Four Freshmen. Kada je jedini surfer u grupi Dennis Wilson predložio Brianu da napiše pokoju pjesmu o „fenomenu“ i supkulturi  koju su prigrlili južnokalifornijski tinejdžeri, s pjesmama poput „Surfin’“ a onda i mega hitom „Surfin’ Safari“ otvorena je niša u kojoj su Beach Boys preko noći postali suvereni vladari.  

Nakon potpisivanja sedmogodišnjeg ugovora s Capitol Records kojeg je dogovorio otac Wilsonovih Murray, 4. lipnja objavljuju drugi singl „Surfin’ Safari“ koji se probio na nacionalnu rang listu pa ubrzano rade na istoimenom albumu  „Surfin’ Safari“ (objavljenom 1. listopada 1962.) čiji su adut bila dva prethodno objavljena singla.  Početkom 1963. izlazi “Surfin’ USA“ – Brianov autorski „re-make“ Berryjeve „Sweet Little Sixteen“ -i postaje njihov prvi američki Top 10 singl. Skladba je u izboru Billboarda proglašena singlom godine no mnogo važnije za kasniji niz hitova je Brianova odluka da i ubuduće „umnaža“ ionako sjajne vokale grupe. Bilo je to očito na istoimenom drugom albumu „Beach Boys“ objavljenom dva mjeseca kasnije, ploči koja je dospjela do 2. mjesta Billboardove rang liste i diljem SAD-a začela pravu surfersku groznicu. Dokaz tome je bio i No.1 hit dua Jan And Dean s Brianovom „Surf City“. Nakon Brianove odluke da manje  nastupa na koncertima te se više posveti skladanju i produkciji (kako za Beach Boyse tako i za druge izvođače) uslijedio je niz hitoidnih albuma („Surfer Girl“ – prvi album na kojem je Brian, nadahnut Philom Spectorom, kreirao svoj „wall of sound“ korištenjem vanjskih glazbenika – i „Little Deuce Coupe“) te singlova poput božičnog „Little Saint Nick“… Posljednji singl sa surferskom temom bio je “I Got Around“ iz ožujka 1964. jer Brian postaje sve svjesniji utjecaja „britanske invazije“ te posebice Beatlesa.  

Pokazao je to novi hit album „All Summer Long“ (uspješan kao i nešto ranije objavljen koncertni „Beach Boys Concert“) na kojem su uz surferske teme (i nezaobilazne tinejdžerske himne u slavu automobila i hot-rodova) bile  ambicioznije egzotične glazbene teksture. Beach Boysima je 1964. bila iznimno plodna sa četiri objavljena albuma jedan drugome do uha te hit singlovima „When I Grow Up (To Be a Man)“ i „Dance, Dance, Dance“.

Umoran od surferskih tema Brian nakon nervnog sloma na avionskom letu – sada potpuno posvećen studijskom radu i sve udaljeniji od grupe – okreće se novom društvu mistika i avangardnih glazbenika različitih profila te – uz obilatu uporabu LSD-ja i marihuane – širi svoje „obzore“. I dalje analizirajući rad Phila Spectora i učeći korištenje najrazličitijih glazbala.  Rezultat je bio album „The Beach Boys Today!“ objavljen 8. ožujka 1965. Album jer imao dva lica – A stranu s bržim skladbama i B stranu s introspektivnim intimnim laganicama zamišljenim i dorađenim kao suite s bogatim orkestracijama.  No i brži brojevi su bili daleko zreliji i ambiciozniji od prethodnih hitova pa su skladbe poput „Good To My Baby“, „Don’t Hurt My Little Sister“ imale osobnije i ozbiljnije tekstove. Takav je bio i singl „When I Grow Up (To Be a Man)“ kao i “Help Me Ronda“. Drugu stranu albuma je otvorila  „Please Let Me Wonder“ (za koju se govorilo da je napisana pod utjecajem marihuane) a nakon covera „I’m So Young“ slijedila je „Kiss Me, Baby“; tipičan primjer Brianove nove „studijske alkemije“ s korištenjem čak tri gitare, dva klavira, dvaju saksofona i udaraljki te engleskog i francuskog roga. Takva je bila i bogato orkestrirana „In The Back Of My Mind“.  

U rujnu 1965. izlazi još jedan značajan singl, skladba „Barbara Ann“ koja se na rang listama „tukla“ s „We Can Work It Out“ Beatlesa. A onda je godinu dana kasnije došao „Pet Sounds“ dokazavši da je Brian Wilson – kao i Phil Spector ili dvojac Lennon & McCartney – istinski genije popa a jedanaesti studijski album Beach Boysa njegovo neupitno remek djelo.  

U popularnoj mitologiji rock and rolla, „Pet Soundsu“ – koji je objavljen u 16. svibnja 1966. – pripada posebno mjesto. Pronaći ćete to u svakoj enciklopediji rocka ili  priručniku, album je – mnogi to drže – potaknuo Beatlese na „Sgt. Pepper’s Lonely Hearts Club Band“ ali, što je mnogo važnije, postao ključni album završetka tranzicije Briana Wilsona s „tinejdžerskih simfonija“ do izrazito ambiciozne slojevite glazbe. Naime, premda su na albumima snimljenim do 1966. Beach Boysi stvorili jednu od najimpresivnijih pjesmarica popularne glazbe, Brian je bio nezadovoljan smjerom kojim su kretali. Radoholični, no odveć senzibilni autor želio je svo vrijeme umjesto na pozornici, provoditi u studiju. Uostalom sa scene se povukao posve iscrpljen. Ništa čudno zna li se da je u dvije godine napisao preko 60 skladbi te producirao i aranžirao (čak) šest albuma! Brian je dakako ostao ključni skladatelj, aranžer i producent Beach Boysa no intenzivan rad u studiju nije donio rješenje njegovih sve očitijih psihičkih problema.  Situaciju je dramatično pogoršalo redovno uzimanje  LSD koji mu je, osim što je nesumnjivo bio jedan od stimulansa koji je pospješio ulazak Beach Boysa u psihodeličnu fazu, potencirao paranoju ali i gotovo paničan strah od konkurentnih Beatlesa. Rezultat je – glasila je uvriježena dijagnoza – bio album „Pet Sounds“.

Bio strah od Beatlesa (koji su ga – uzgred rečeno – te godine i zaskočili fascinantnim „Revolverom“) točan ili ne ništa ne mijenja na stvari. Bez obzira koji su razlozi nagnali Wilsona na smione eksperimente u studiju i skladanje neponovljivih brojeva, „Pet Sounds“ je pokazao iznimnu autorsku zrelost te lucidno iznalaženje novih putova uz napuštanje sputavajućih obrazaca trominutne pop-pjesme te posezanje za novim nekonvencionalnim (i svakako nerokorskim) instrumentima. Album je imao konceptualni okvir unutar kojega je, osim u uvodnoj „Wouldn’t It Be Nice“, dominirala tjeskobna i melankolična atmosfera s gotovo opsesivnim bavljenjem temama samoće i potpune izolacije.  Bio je to naprosto projekt primjeren Brianovom raspoloženju s ispovjednom „I Just Wasn’t Made For These Times“, depresivnom „God Only Knows“, nježnom „Caroline, No“ ili pak tmurnim „I Know There’s Answer“ i „Let’s Go Away For A While“. Skladbe s „Pet Sounds“ nisu samo bile prava remek djela sa slojevitom zvučnom slikom koja je bila raskošna i emocionalna ali ne i nacifrana ili patetična, već skladbe duboke osobnosti i gotovo opipljive životnosti. Žanrovski, bio je to album mekih srastanja eksperimentalnog rocka, popa (psihodeličnog, eksperimentalnog, chamber popa…) ,jazza, avangardne glazbe… te najraznovrsnijih glazbala i zvukova u čudesni amalgam nezabilježen u dotadašnjoj povijesti rocka i popularne glazbe uopće.

Ni Brian Wilson ni Beach Boys se nikada nisu oporavili od „Pet Soundsa“ premda su pet mjesec nakon  njega objavili svoj novi američki No.1 singl – „Good Vibrations“.  Fascinantni singl bio je remek djelo zrele psihodelije čija je produkcija, lucidno slaganje bizarnih instrumenata, orgulja, onozemaljskih vokala, posve uvrnutog korištenja udaraljki i čembala do danas jednako inspirativno kao u listopadu 1966.

„Pet Sounds“ u vrijeme izvornog objavljivanja nije prešao deseto mjesto Billboardove rang liste  a   Briana je zacijelo preko ruba konačno gurnula spoznaja da su kritika i publika te godine mnogo više pažnje posvetili „Revolveru“ Beatlesa i Dylanovom „Blonde On Blonde“. Zakašnjelu zadovoljštinu dobio je kasnije. Najprije ulaskom „Pet Sounds“ u baš svaku antologiju glazbe 20. stoljeća a potom i neizbrisivim utjecajem kojega je – aranžmanima, produkcijom te vokalnim harmonijama – izvršio na rock scenu.

Beach Boys su i u nastavku šezdesetih snimali solidne albume („Smiley Smile“, „Wild Honey“, „Friends“, „20/20“) a novo desetljeće započeli s veoma dobrim „Sunflower“ i „Surf’s Up“ no ništa nije nadmašilo značaj remek djela iz 1966.