Piše: Zlatko GALL

Godinu dana nakon „Their Satanic Majestic Request“, u prosincu 1967. najavljen sjajnim singlom „Jumping Jack Flash“ (po volji i na oduševljenje svih kojima nije legao psihodelični eksperiment) izlazi „Beggars Banquet“.

Na albumu – kojeg je kritika nazvala posvetom svim izgnanicima i društvenim otpadnicima te pravim soundtrackom ulične rebelije – našla su se i dva izvanvremena broja: neizbježni koncertni standardi „Sympathy For The Devil“ te „Street Fighting Man“. 

Cijeli je album pak, premda lišen pretencioznih konceptualnih okvira, bio tematski zaokružen projekt s gnjevnim tekstovima i eksplozivnom glazbom. Prava je šteta što se na albumu nisu našla i dva utjecajna i uspješna singla . „Jumping Jack Flash“ je naime najavio album,  a „Honky Tonk Woman“ – objavljen u srpnju 1969. – kao da je zaključio njegovu radiofonsku eksploataciju. „Beggars Banquet“ je kritika prihvatila s oduševljenjem baš kao i publika koja ga je dovela na američki i britanski Top 5 ali i na vrh rang lista diljem Europe. Album je bio po mnogočemu poseban. Bio je to posljednji album na kojem je za života prisutan Brian Jones iako njegov učinak u studiju kao gitariste (izuzetak je odlična svirka slide gitare u „No Expectations“) nije bio velik. Naime gotovo sve gitare je odsvirao Keith Ricards. Bio je to i prvi album u produkciji Jimmyja Millera, a i na ovom albumu klavijature je mahom svirao Nicky Hopkins. „Beggars Banquet“ (čiji je izvorni omot imao fotografiju grafita iz javnog zahoda; kasnije objavljenu kod reizdanja albuma na CD-ima) je otvorio novo glazbeno poglavlje sa zamjetnim utjecajem američke „roots“ glazbe, povratkom na izvorni rhythm and blues/blues rock, no uz nove glazbene eksperimente uvođenjem azijskih glazbala te latino i afričkih ritmova.

Album je otvorila izvanvremena “Sympathy For The Devil“ s Jaggerom u ulozi Đavla koji se obraća u prvom licu  i govori o svim zlima ovoga svijeta koja su pripisana njemu a ne onom „đavolskom“ u svima nama. Tekst su tabloidi prigrlili kao dokaz sotonističkih nagnuća Stonesa (nadovezujući se na naslov prethodnog albuma) iako je po Jaggerovim tvrdnjama nadahnuće za tekst bio Baudelaire te, još više, Bulgakov s „Majstorom i Margaritom“. Richardsova ideja je pak bila da se izvorno zamišljena folky tema ubrza uz udaraljke koje su snimci dale poseban pečat. One pak osebujne pozadinske vokale otpjevali su tadašnja Keithova djevojka Anita Pallenberg, Marianne Faithfull i producent Miller.

„No Expectation“ (objavljen i na B strani singla „Street Fighting Man“) bila je sjajna country-bluesom oplahnuta balada s Brianovom akustičnom slide gitarom i klavirom Nickyja Hopkinsa. Ideja je bila stvoriti skladbom atmosferu osamljenosti i melankolije na tragu omiljenog covera Roberta Johnsona, skladbe „Love In Vain“. Country valcer „Dear Doctor“ pokazao je pak besprijekorno snalaženje Stonesa u američkoj „roots“ glazbi. Broj je snimljen uz Keithovu akustičnu gitaru, odličnu Brianovu usnu harmoniku i kontrabas Billyja Wymana dok je „Parachute Woman“ bio „klasičan“ iliti rasni kotrljajući blues. Željena atmosfera sirovog i „prljavog“ arhivskog bluesa (s Keithom koji svira električnu, a Brian akustičnu gitaru i usnu harmoniku) postignuta je svojevrsnom „lo fi“ snimkom na kućnom kazetofonu. „Jigsaw Puzzle“ je pak donijela novo iznenađenje kao dylanovska skladba na tragu materijala s albuma „Blonde On Blonde“ na što je sugerirao i Jaggerov vokal.

Drugu stranu albuma otvorila je sjajna „Street Fighting Man“ kao ultimativan buntovni broj koji slavi uličnu rebeliju poput one studentske u Parizu. Brianov sitar i indijska tambura/tampura, Keithova akustična gitara i električni bas (ujedno, ne bi se reklo, jedini električni instrument na snimci) te odličan klavir Nickyja Hopkinsa, stvorili su jedan od amblematskih brojeva Stonesa u šezdesetima. „Prodigal Son“ je još jedan akustičarski blues shuffle nadahnut deltom Mississippija  a „Stray Cat Blues“ (po Jaggeru nadahnut „Heroinom“ Velvet Undergrounda) novi zgoditak. S Brianom koji je svirao melotron, Keithom s električnom i slide gitarom te Nickyjem Hopkinsom za klavirom, „Stray Cat Blues“ je klasični blues-rock a la Stones u nadahnutoj produkciji Jimmyja Millera. „Factory Girl“ je bezgrješni novi izlet u američke folk vode s Keithovom akustičnom gitarom, upečatljivom violinom gosta Rica Grecha, melotrona (koji „glumi“ mandolinu) Nickyja Hopkinsa  te Rockyja Dijona koji je svirao konge i Wattsa koji svira tablu. I zaključna „Salt Of The Earth“ je akustičarska laganica (Keith je sam odsvirao gitarske dionice) s umetkom klavira i Watts Street Gospel Choir koji su pjevali pozadinske vokale.

„Beggares Banquet“ je – po osobnom sudu – uz „Aftermath“ i „Let It Bleed“ najbolji (i reprezentativan) album Stonesa u šezdesetima; vječan i nepotrošen klasik.   

Ako ste propustili, prvi i drugi dio donosimo u nastavku:

Rolling Stones – 1. dio 

POP GALLAKSIJA | Sve se mijenja osim kamenja / Rolling Stones (1964 ? 1966) ? 1. dio

Rolling Stones – 2. dio 

POP GALLAKSIJA | Provedimo i dan i noć zajedno / Rolling Stones – 2. dio