Piše: Zlatko GALL

Povijest rocka nije uvijek bila pravedna prema velikim i utjecajnim glazbenicima koji su – zbog različitih razloga – u nekom trenutku kliznuli ispod radara publike, kritike i medija.

Blue Cheer – power-trio iz San Francisca s pjevačem i basistom Dickiem Petersonom, gitaristom Lerighom Stephensom te bubnjarom Grandom Forksom – svakako su među njima.  Blue Cheer su kasnih šezdesetih i ranih sedamdesetih, najkraće rečeno, svirali tipičan psihodelični blues / acid rock s primislima na garažni rock te ostali zapamćeni po fascinantnom debut albumu „Vincebus Eruptum“ (objavljenom 1968. na etiketi Polygrama) i žestokoj verziji Cochranovog „Summertime Bluesa“ svojevrsnog burevjesnika heavy metala. Band se isto tako mirne duše može smjestiti i uz bok CM5 kao dio protopunkerske secene ali i kao ishodišna točka eksperimentalnog rocka, grungea i stoner rocka devedesetih i dvijetisućitih. Gitarist Stephens je pak zacijelo bio među pionirima gitarskog noise rocka…

Prvijenac „Vincebus Eruptumn“ imao je tri iznimna covera – osim „Summertime Bluesa“ tu je bio i blues standard B.B. Kinga „Rock Me Baby“ i „Parchment Farm“ – te tri Petersonova autorska broja. U samom temelju ležao je očito blues kao i kod Creama, Hendrixa ili MC5 no Blue Cheer su umjesto odveć cifrastih i jazzom ozračenih improvizacija imali mnogo jednostavnije sheme i nezapamćenu energiju u skupnom muziciranju te pojedinačnim „zvučnim udarima“. O filozofiji i strategiji banda rječito je govorila često citirana Petersonova izjava da je rock and roll deset posto tehnike a devedeset posto stava. „Ako s pravim stavom odradite jednu notu učinit će više nego li šezdeset nota odsviranih bez stava“.

Stoga je na prvom broju albuma „Summertime Blues“ koji je, doista neočekivano, postao i njihov Top 20 hit singl, band krenuo s moćnim bubnjem (koji nije, recimo, imao preciznost i tehničku savršenost Gingera Bakera već manijakalno lupanje usporedivo možda jedino s onim Keitha Moona), razarajućim basom i „primitivnom“ gitarom koja je rovala, jecala i rezala u mininmalistričkom solu i skupnoj grmljavini. „Rock Me Baby“ je pak blues sheme pročitala s jednakom dozom sirove (danas bi se reklo punkerske) energije dok je gotovo osmominutna autorska „Doctor Please“ krenula kao hendrixovski eksperimentalni blues broj uz brutalne gitarske rezove, začine čiste buke i rujući Petersonov bas.  B stranu albuma je otvorila slično postavljena garažno „prljava“ hendrixovska „Out Of Focus“ a za njom  nezaobilazni koncertni standard „Parchement Farm“: punkerski žestoki proto-metal (u kojem leže i natruhe ranih Black Sabbath i Motorheada) u obradi teme Moosea Allisona. Album je zaključila „Second Time Around“ koju su otvorili bubanj i gitarski riff blizak zvuku Velvet Undergrounda na amfetaminima; tema u kojoj se našao i bubnjarski i manijakalni gitarski solo „žanrovski“ između eksperimentalnog rocka i noisea.   

Nažalost nakon gotovo jednako uvjerljivog drugog albuma „Outsideinside“ iz kolovoza 1968.) Blue Cheer napušta Leigh Stephens a bend uz sve češće promjene članova 1969. snima još dva solidna albuma „New! Improved! Blue Cheer!“ i „Blue Cheer“.

U čudesnom talioničkom loncu psihodelije i rocka u drugoj polovini šezdesetih bljesnuli su i Moby Grape svojim genijalnim nastupnim albumom. Kao i Jefferson Airplane ili Grateful Dead – što ne čudi zna li se da su osnivači banda bili bivši bubnjar Jeffersona Skip Spence te menadžer Matthew Katz – i Moby Grape su osim psihodelije i acid rocka vješto u svom iskazu objedinjavali i folk, country, blues, južnjački rhythm and blues/soul, power pop… Svi ovi sastojci odgovorni su za čaroliju njihovog nastupnog albuma „Moby Grape“. Predvođeni Spenceom u ulozi gitariste i autora koji je već u Jeffersonima (koje je napustio nakon prvog albuma) pokazao skladateljski talent, gitaristi Jerry Miller i Peter Lewis, basist Bob Mosley i bubnjar Don Stevenson, ulaze u studio i tijekom ožujka i travnja 1967. snimaju – a nekoliko mjeseci kasnije i objavljuju – eponimni album. Iako je Miller bio solo gitarist a Skip Spence ritam gitarist, trojica gitarista su – baš kao i Buffalo Springfield – na albumu preplitali svoje dionice pri čemu su Millerova „rockerska“ gitara i Lewisov „fingerpicking“ stvarali prepoznatljiv i originalan zvuk. Moby Grape su doista bili savršeno ugođen „kolektiv“ a ne zbir pojedinaca okupljen u bandu pa su svi članovi bili i autori te pjevali glavne i pozadinske vokale.    

Čulo se to u prvoj skladbi „Hey Grandma“, žestokom boogieu s raskošnim vokalima i iznimnim gitarama koji se mogu usporediti i sa Crosby Stills Nash & Young na „električnom“ dijelu koncertnog „4 Way Streeta“ te sjajnom „Mr Blues“ sa soulom nadahnutim glavnim vokalom i „kalifornijskim“ pozadinskim vokalima.  „Fall On You“ je bila klasični rock and roll brzac  kojem su pozadinski vokali i Millerov solo davali pečat novog doba a balada „8:05“ remek djelo country rocka. „Come In The Morning“ odličan je rocker s obilatom dozom rhythm and blues/soula blizak maniri Box Topsa (i kasnijih Big Star), „Omaha“ rasni komad psihodeličnog acid brzaca, „Naked If I Want To“ country rock/folk stilizacija a „Someday“ fluidna psihodelična balada s vokalima na tragu Beach Boysa. „Ain’t No Use“ je još jedan savršeno skockan bluegrass-rock broj s neočekivanim promjenama ritma i gitarskih prepleta, „Changes“ R&B/soul – acid rock brzac a „Lazy Me“ bezgrješan spoj zaraznih melodija, razigranih gitara i iznimnih vokala. Zaključna „Indifference“ je bila novi boogie kao pokazna vježba svega što je činilo osebujnost Moby Grapea: vokala, gitara, organskih srastanja različitih ritmičkih obrazaca i žanrova.   

Da Columbia records nije istovremeno objavila čak pet singlova s udarnim brojevima albuma  („Omaha“, „Fall on You“, „Hey Grandma“, „8:05“ …) Moby Grape bi zacijelo s prvijencem poharali rang liste. No, nije im bilo suđeno jer su osim loših poteza diskografa i problema sa zakonom – trojica članova su dospjela na sud zbog odnosa s maloljetnicama što je, unatoč oslobađajućoj presudi, usporilo proboj benda do vrha – uslijedila duga i mučna sudska sporenja s menadžerom Matthewom Katzom. Stoga Moby Grape nikad kasnije nisu uspjeli „naplatiti“ kreativne dosege s hvaljenog prvijenca, nesumnjivo i danas jednog od najboljih albuma psihodelične scene San Francisca iz vremena „ljeta ljubavi“.