Piše: Zlatko Gall

Bob Dylan (2/2)

Trima albumima iz svoje zrele faze 1965. i početkom 1966. Dylan je – zadržavši iznimnu razinu tekstova – učinio još više. Bio je očito nadahnut strukturom skladbe Beatlesa (koje je upoznao za njihovog drugog dolaska u Ameriku 28. kolovoza) ali i njihovim globalnim fenomenom koji je doveo do bujanja američke rock scene te, s druge strane, pod utjecajem i britanskih „invazijskih snaga“ predvođenih Stonesima i Animalsima. Oni su bijelim američkim klincima iznova „otkrili“ rock temeljen na pozajmicama R&B riffova i blues dvanaestice a Dylana podsjetili na tinejdžerske godine kad se divio Buddyju Hollyju. Ili, kako to piše Dylanov biograf Howard Sounes susret Beatlesa i Dylana imao je golem značaj za obje strane. Jer, veli, nakon susreta „Dylan je je u svoju glazbu uveo beatlesovski rock’n’roll a Beatlesi počeli pisati tekstove koji su imali ozbiljnost i dubinu Dylanovih tekstova“. Ili, najkraće rečeno, nakon povijesnog susreta  – Dylan se amplificirao!

Dylan i Beatles

Pojavivši se najprije 25. lipnja 1965. na pozornici Newport Folk Festivala s Fender Telecasterom i bandom, Dylan je pet godina nakon svojeg debuta na tragu Woodyja Guthriea, ponovno izazvao senzaciju. Jer, tri studijska albuma snimljena nakon Newporta bili su više od manifesta još jednom novoga sad i rokerskijeg Dylana. Bili su katalizatori koji su potaknuli burnu reakciju na globalnoj rock sceni, nadahnuli Byrdse i, zapravo, skovali američki folk-rock. Ujedno bila je to i nova faza u privatnom životu jer je upoznao buduću suprugu, model Saru Lowndes.

Najprije se u svibnju 1965. pojavio Bringing It All Back Home (gotovo u cijelosti je napisan u znamenitom „Chelsea“ hotelu gdje se Dylan preselio koncem 1964. ) i označio prvi Dylanov rockerski diskografski iskorak. Zbog uzbune koju je izazvao na folk sceni bio je to i prvi od velikih Dylanovih „projekata“ kojima je – baš kao i „kasapljenjem“ do neprepoznatljivosti starih hitova tijekom nastupa na koncertima i danas aktualne  „Never Ending Tour“ – sustavno radio na razbijanju vlastite mitologije.

Snimivši album u samo dva dana uz podršku pratećeg rock-banda – jer album je dijelom sniman akustičnim, a dijelom pak električnim glazbalima – Dylan je, rekoh,  utemeljio posve novi i pokazalo se iznimno utjecajni hibrid.  Akustičarska (druga) strana albuma bila je simboličan oproštaj s folk prošlošću a njeno električno naličje s rock bandom studijskih glazbenika koji je bio sve samo ne „ljupko“ i uredno „glazbeno tijelo“,  shvaćeno je kao najava izgledne budućnosti. S Dylanom su u studio ušli John Sebastian (uskoro lider Loovin’ Spoonfula), bubnjar Bobby Gregg, basisti Joseph Macho Jr i William E.Lee, gitaristi Bruce Langhorne, Kenny Rankin i Al Gorgoni te klavirist Paul Griffin.  Ne samo zbog Dylanovog uštekavanja u struju već kvalitete skladbi koje su, kako je to jednom plastično opisao kritičar Andy Gill, bile nalik „nadrealnom ogledalu s iskrivljenom slikom američke povijesti i njenog suvremenog života“.

Doduše album je šokirao folk-krugove već načete nastupom na Newportu te bio shvaćen kao izdaja, ali je Dylanu doslovno preko noći nakon objavljivanja singla „Subterranean Homesic Blues“ donio neočekivanu podršku znatno šire rokerske publike. Naravno, uspjehu albuma su doprinijeli i Byrds snimajući jedan od njegovih udarnih brojeva  – temu „Mr.Tambourine Man“. Album je u Americi došao na Top 10 a u Engleskoj na sam vrh rang lista. Zacijelo i zbog Dylanove turneje (zorno ju je prikazao kasniji Pennabakerov rokumentarac „Don’t Look Back“) koja je, zajedno s albumom, Dylana u Velikoj Britaniji stavila na pijedestal najutjecajnijih autora rocka.  

„Bringin’ It All Back Home“ je već u vrijeme objavljivanja dobio blještavu aureolu no i bez nje riječ je – a danas je to možda jasnije nego li ikada – o sjajnom projektu s iznimnim brojevima. Konačno „Maggie’s Farm“ i danas je na Dylanovom koncertnom meniju, a vizu za vječnost i opetovanim slušanjima zavrjeđuju i „Love Minus Zero – No Limit“ ,  „It’ Alright Ma (I’m Only Bleeding)“ ili It’as All Over Now Baby Blue“.

Slijedeći Dylanov korak bio je pronaći rasni rock band koji bi uživo predstavio njegovu „drugu stranu“. Onu uštekanu, naravno. Kada su se Dylan – odjeven kao prava rock zvijezda u „krpice“ iz londonskog Carnaby Streeta – i band 25. srpnja 1966. uspeli na pozornicu Newport Folk Festivala bio je to još jedan veliki šok za puriste folka i staru Dylanovu sljedbu. Doduše, suprotno vjerovanju da je Dylanu cilj bila provokacija, električarski nastup je dogovoren večer ranije jer su na Newport festivalu također svirali Paul Butterfield Blues Band. Bilo kako bilo uz pratnju gitariste  Mikea Bloomfielda, basiste Jeromea Arnolda, orguljaša Ala Koopera te klaviriste Barryja Gordyja, Dylan je „razvalio“ sa svega tri izvedene skladbe. Bile su to „Maggie’s Farm“, „Like A Rollin’ Stone“ netom objavljena na singlu te skladba „Phantom Engineer“ koja je kasnije postala „It Takes A Lot To Laugh, It Takes A Train To Cry“.

Nakon Newporta Dylan je završio novi materijal (posljednja je napisana „Positively Fourth Street“) pa „Highway 61 Revisited“ kao prvi  potpuno elektrificiran Dylanov album izlazi 30. kolovoza 1966. u produkciji Boba Johnsona. Imao je još veći utjecaj od prethodnika zahvaljujući s jedne strane iznimnim glazbenicima koje je Dylan povukao za sobom – poput orguljaša Ala Koopera i sjajnog blues gitariste Michaela Bloomfielda – ali prvenstveno zbog Dylanovog bezrezervnog prihvaćanja i posvajanja rock and rolla kao legitimnog medija za iskaz svojih sve većih autorskih i izvođačkih ambicija. „Higway 61 Revisited“ je naime prvi pravi Dylanov rock album čiji je bluesom natopljen, sirov i moćan zvuk posve korespondirao s osebujnim tekstovima: neponovljivom hibridu  tradicije folk narativnosti, simbolizma i beat poezija.

Ako su dylanovski folk rock na albumu prethodniku i sama glazba s „Highway 61 Revisited“ potaknuli Byrdse na kovanje vlastitog fuzijskog iskaza koji će postati temelj nove američke scene, Dylanovi su tekstovi bili jednako utjecajni. Bilo da su ih prihvatili Lennon i McCartney ili pak glazbenici s kalifornijske scene, oni su zauvijek promijenili način pisanja rock autora. Otvorivši ujedno cijeli paket novih tema.

Razmjere utjecaja pokazala je ponajviše izvanvremena „Like A Rollin’ Stone“ kojoj je jednako prepoznatljiv  pečat dao Dylanov vokal i izniman tekst – pretvorivši je u neslužbenu himnu generacije „buntovnika s razlogom“ spremnih na potragu vlastitog životnog puta. Jednako utjecajna bila je i glazba sama poput čudesnih orgulje Ala Koopera. „Tombstone Blues“, „Queen Jane Aproximately“, naslovna skladba, „Desolation Row“, „Just Like Tom Thumb’s Blues“… jedva da su zaostajale za njom.  „Highway 61 Revisited“ je unatoč gnjevu čistunaca folka dospio na treće mjesto američke i četvrto mjesto britanske rang liste  dokazujući i brojkama da je Dylan stekao podršku rock publike.

Odmah nakon snimanja „Highway 61 Revisited“ Dylan je odlučio okupiti stalni studijski i koncertni prateći band. U njemu su se zadržali basist Harvey Brooks i Al Kooper s prethodnog albuma te članovi pratećeg banda Ronniea Hawkinsa koji će uskoro postati The Band. Fraza bi rekla – ostalo je povijest.

S novim glazbenicima (među kojima su bili i iskusni session glazbenici iz Nashvillea) Dylan ulazi u studio u siječnju 1966. na snimanje novog duplog albuma. „Blonde On Blonde“ (objavljen u kolovozu 1966.) koji je upisan u povijest rocka kao prvi dvostruki album nekog od vodećih rock-autora/izvođača. Bio je to fascinantan plod Dylanove studijske kolaboracije s novim suradnicima. Rick Danko, Robbie Robertson, Richard Manuel, Levon Helm  i Garth Hudson kasnije će postati poznati kao The Band a na „Blonde On Blonde“ su se priključili ionako impresivnoj ekipi suradnika među kojima je ponovno bio Al Kooper  te brojni nešvilski session-glazbenici. Čak da je samo dao skladbe „Just Like A Woman“, „Visions Of Joanna“ ili „I Want You“, „Blonde On Blonde“ bi zavrijedio najvišu moguću ocjenu. No, znajući što se sve događalo prije i poslije albuma odnosno za frenetični tempo koji  mu je prethodio te dugotrajni Dylanov oporavak nakon motociklističke nesreće poslije kojega je uskrsnuo jedan zreliji i „smireniji“ Dylan, „Blonde On Blonde“ nije teško danas pročitati kao reprezentativan finale prve fazu u Dylanovoj diskografiji. Album je u mnogome nastavak glazbenih vibracija i nadahnuća prethodnika no bez  njegove neposrednosti i žestine, zamišljen i odrađen kao zreli i promišljeni komad vrhunskog Dylanovog rukopisa s mekim srastanjima folka, rocka, bluesa, countryja pa i popa.  Bio je to čudesan album nastao prije „ljeta ljubavi“, festivala u Woodstocku te posvemašnje dominacije psihodelije ali i skorog kraha utopijskih ideja i iluzija koje je baš Dylan trolistom albuma tako dobro prepoznao i utjelovio.

Dok 1967. buja možda najambicioznija (ali ako ćete i najpretencioznija) faza u povijesti rocka s „nesretnim“ nesuđenim remek djelom Briana Wilsona „Smile“, iznimnim „Sgt Pepperom“ Beatlesa, fascinantnim slojevitim albumima koji nastaju s obje strane Atlantika… Dylan ponovo okreće novi list.

Nakon pada s motocikla i povlačenja iz javnosti ušao je u razdoblje očito prijeko potrebnog smirivanja. Stabilnost je nakon burnih  godina pokušao pronaći u obiteljskom okruženju sa suprugom Sarom no miran život nije zaustavio kreativnost pa tijekom ljeta i jeseni 1967. zajedno s The Bandom snima čak stotinjak novih vlastitih pjesama i covera (i desetak dnevno). Na umu nije imao novi album no snimke će kasnije postati  „Basement Tapes“.  Neke od skladbi iz tog vremena snimili su uspješno drugi izvođači poput Manfred Manna („Quinn The Eskimo“ je postao njihov „Mighty Quinn“), Byrdsa („You Ain’t Goin’ Nowhere“), Julie Driscoll s Brian Auger Trinity („This Wheels On Fire“)…

Na novom albumu „John Westley Harding“ Dylan je počeo raditi u Nashvilleu tijekom listopada 1967. još dok je paralelno snimao s Bandom u Big Pinku. Zadržavši neke od tamošnjih studijskih glazbenika s „Blonde On Blonde“, gitare, klavir i usnu harmoniku je sam odsvirao dok je upečatljivu pedal-steel gitaru svirao Pete Drake. Skladbe s „John Westley Hardinga“ s u usporedbi s prethodnim brojevima ogoljene, prigušene i gotovo isposničke dok su tekstovi u brojevima poput „I Dreamed I Saw St Augustine“ bili mnogo eksplicitnije religiozni nego li, recimo, raniji zgodici ogrnuti  biblijskim metaforama poput „Sign On The Cross“ i „I Shall Be Released“. Album koji je bio drastično drugačiji od rockerskih prethodnika nije ipak bio povratak Guthrieu i folk korijenima već presudno ozračen countryjem (uz koji je u naslovnom broju, „I’ve Been A Lonesome Hobo“, „I Pitty The Poor Emigrant“ te „Drifters’s Escape“ secirana  mitologijom ruralne Amerike ili  Divljeg Zapada) iako je svega par brojeva (recimo, „I’ll Be Your Baby Tonight“)  bilo žanrovski posve uronjeno u country. Uzgred rečeno, „John Wesley Harding“ dao je i “All Along The Watchtower“ koju je Jimi Hendrix pretvorio u možda najpoznatiji cover jedne od Dylanovih pjesama.

****
Ako ste propustili, prvi dio, “Bob Dylan – Mesija novog folka i guru protesta” možete pročitati ovdje: 

POP GALLAKSIJA | Bob Dylan (1/2) – Mesija novog folka i guru protesta