Piše: Zlatko Gall

Iako su Everly Brothers među najblistavijim zvijezdama i najutjecajnijim izvođačima ranog rock and rolla pedesetih, njihov se značaj i golem utjecaj protegnuo i na rane šezdesete. Vokalnim harmonijama utjecali su na Beatlese, Holliese, folk, country i country-rock izvođače, Simona i Garfunkela te brojne kantautore. Ili, kako je to zgodno na isteku šezdesetih napisala Lillian Roxon „Everly Brothers su među rijetkim izvornim izvođačima rock and rolla koji su preživjeli i „britansku invaziju“ i doba psihodelije (…) Kad se počeo spominjati „revival“ rock and rolla, oni su bili tu kao da se ništa u međuvremenu nije dogodilo. Iznenadno zanimanje za povijest rock and rolla i njegove korijene ponovo ih je dovelo do vrha. Doduše ako ne baš na Top 50 ono blizu gornjem domu rang ljestvica. Svi su postali svjesni koliko su harmonije Beatlesa dugovale Everly Brothersima (na prvom albumu Beatlesa one se itekako dobro čuju) te da je njihov zvuk sveprisutan na novoj rock sceni. I kod Byrdsa, kod Mamas and Papas, Beach Boysa te na velikim engleskim hitovima Walker Brothersa. Njihove harmonije su stigle ravno iz contryja  uz koji su braća u rodnom Kentuckyju odrasli te bili novi dokaz tezi da je izvorni rock od Elvisa nadalje jednako dugovao rhythm and bluesu i countryju“.  

Temeljna formula uspjeha Everly Brothersa bili su dvoglasi spareni s ritmom ranog rock and rolla (posebice Boa Diddleya kao derivati rhythm and bluesa)  što je bilo očito i na velikom hitu iz 1957. „Bye Bye Love“ te niski uspješnica na etiketi Cadence poput „Wake Up Little Susie“, „All I Have To Do Is Dream“, „Bird Dog“, „(‘Til) I Kissed You“…

Na samom početku novog desetljeća Everlyjevi napuštaju Cadence, potpisuju lukrativan ugovor za Warner Bros te objavljuju prvi hit singl na novoj etiketi – „Cathy’s Clown“. Bio je to tipičan spoj ritmičkih i aranžerskih obrazaca koje je proslavio Buddy Holy te kasniji akteri Merseybeata uz znane dvoglase (koje su desetljećima kasnije posvojili i Proclaimers).

Prvijenac za Warners bio je pak „It’s Everly Time“ za kojim je te iste 1960. slijedio jednako dobar „A Date With Everly Brothers“. Albumi su bili svojevrsni povratak Everlyjevih na vrh u godini koja je donijela hrpu izazova: povratak Elvisa nakon dvogodišnje pauze i „vojnog roka“  (albumom simbolična naslova „Elvis Is Back“), obiteljskih i narkotičkih problema te promjenu diskografske kuće. „It’s Everly Time“ – snimljen u svega dva tjedna u ožujku 1960. a objavljen mjesec dana kasnije – došao je na rang liste s obje strane Atlantika te, što je još važnije, dao nove hitove poput spomenute „Cathy’s Clown“ i „Always It’s You“ te više no solidne everlyjevske standarde poput balade „So Sad“ (sa odličnim gitarskim naglascima) ili „rockera“ „Just In Case“ sa zvečećim gitarama koje su se kasnije čule kod Byrdsa i „beatom“ a la Bo Diddley.

Kad su ponovo dosegli vrh rang lista Everlyjevi ulaze u studio i brzo snimaju „nastavak“, album „A Date With The Everly Brothers“ s novim hitovima poput rockerske „Lucille“, laganice „Love Hurts“, „Made To Love“, „Stick With Me Baby“… Uvodna „Made To Love“ s gitarama a la Shadows i razigranim klavirom bila je tipičan vjesnik novog doba, „Baby, What You Want Me To Do“ rasni blues-boogie iz bilježnice Jimmyja Reeda sjajno sparen s vokalnim dvoglasima i country gitarom a „Always It’s You“ sirupasta balada na tragu „Blue Moon“.

Oba albuma donijela su skladbe zavidne kakvoće i (ponovo) usuglašene s duhom vremena pa braća žanju uspjehe s obje strane Atlantika što se nastavlja mahom sve do polovine šezdesetih kad im u Sjedinjenim Državama pomalo kopni popularnost ipak ugrožena britanskim „invazijskim valom“. Koncem šezdesetih Everly Brothers se ponovo okreću countryju veoma dobrim albumom „Roots“ iz 1968. a godinu kasnije objavljuju i posljednji američki hit singl „Bowling Green“.  

Booker T. & The M.G.’s, 1968. / Fotografija: Michael Ochs Archives, Getty)

Dok su na samom pragu šezdesetih Everly Brothers dvama albumima uspješno nastavili zvjezdanu karijeru iz pedesetih, Booker T. & the M.G.’s su 1962. tek počeli kročiti „stazama slave“. Najprije kao studijski glazbenici odnosno „kućni“ rhythm and blues/soul/funk band Stax Recordsa koji je bitno doprinio osebujnom zvuku južnjačkog (Memphis) soula. Grupa u kojoj su osim orguljaša Bookera T Jonesa bili gitarist Steve Cropper, basist Lewie Steinberg (kojeg je 1966. zamijenio Donald „Duck“ Dunn) i bubnjar Al Jackson Jr. snimila je na stotine albuma velikana južnjačkog bluesa, rhythm and bluesa i soula te sudjelovala na najznačajnijim hitovima Wilsona Picketta („In The Midnight Hour“), Otisa Reddinga , Billa Withersa, Sama & Davea („Hold On I’m Coming“), Carle Thomas, Rufusa Thomasa („Walking The Dog“), Alberta Kinga…

Osebujan groove banda u kojem su posebnu ulogu imale „lelujave“ orgulje te bluesy riffovi  Booker T-ja te gitara Stevea Croppera – jednog od najutjecajnijih gitarista šezdesetih čije su fraze mnogi kopirali – preteču je imao u Cropperovoj prethodnoj grupi Mar-Keys. Bio je također i svojevrsni zaštitni znak tadašnjih „revija Staxa“: koncerata na kojima su uz pratnju MG’sa nastupale glavne zvijezde diskografske kuće iz Memphisa. O jednom takvom nastupu u lipnju 1967. u magazinu „Soul Music Monthly“ pisao je kritičar Bill Millar. „Odjeveni u odijela boje limete i bijele košulje, MG’s je predvodio basist Duck Dunn skakućući pozornicom poput kakvog rock glazbenika. Za razliku od njega Steve Cropper, najpopularniji član banda, mirno je stajao u pozadini, „skriven“ iza svog instrumenta. No u skladbi „Hip-Hug Her“, njegova je gitara oživjela u čudesnom solu s dugim notama koje su odjekivale dvoranom (…). Vješte izmjene solo dionica između bluesu riffova orgulja Booker T-ja i Cropperovovih gitarskih fraza, oduševile su publiku i podigli ju na noge…“.

Booker T and MG’s su kao samostalan bend bljesnuli na instrumentalnom albumu „Green Onions“ iz 1962.  Otvorio ga je naslovni broj (i hit singl) sa čudesnim spojem modernog groovea, orgulja na tragu jazzy varijacija Jimmyja Smitha te upečatljivog i zaraznog riffa s reskim gitarskim uletima i minimalističkim Cropperovim solom. Skladba je nastala tijekom stanke u studiju kao kolektivna improvizacija na podlozi blues riffa no unatoč tome postala je jedan od najpoznatijih instrumentala rocka. Obrade „I’ve Got A Woman“ Raya Charlesa te „One Who Realy Loves You“ Smokeya Robinsona donijele su nova uzbudljiva čitanja s Booker T-jem i Cropperom u glavnim ulogama baš kao i posvajanja pop tema „Stranger On The Shore“ i „Rinky-Dink“. Utjecaj albuma „Green Onions“ bio je golem o čemu primjerice svjedoče tadašnji brojni filmovi sa „plesnom glazbom“ koja je doslovno naslonjena na obrasce Booker T and MG’s-a te njihovu verziju „Twist And Shout“.

Svi kasniji samostalni albumi Booker T and MG’s su nastajali po istom načelu kao i njihove svirke studijskih glazbenika: na kolektivnoj intuitivnoj improvizaciji na zadanu temu pa su na tragu prvijenca nastavili objavljivati albume kvalitetom jedan drugome do uha tijekom šezdesetih. Desetljeće su pak zaključili odličnim „McLemore Avenue“ (što je adresa Staxovog studija ispred kojeg su se, prelazeći poput Beatlesa „zebru“, i fotografirali) sa svojim nadahnutim čitanjem albuma „Abbey  Road“ Beatlesa. Album je snimljen u tri duga medleya (objedinjujući utjecaje psihodelije, funka, bluesa…) dok je Harrisonova „Something“ objavljena kao singl. „McLemore Avenue“ bio je naprosto veliki finale diskografije desetljeća u kojem su i Booker T and MG’s dali golemi obol.