Godinu dana nakon maestralnog debuta “Child Is Father To The Man”, Blood Sweat & Tears snimaju i na samom početku 1969. objavljuju eponimni drugi album. Dva izvrsna albuma nisu mogla biti različitija jedan od drugoga. Naravno zbog goleme razlike vokala Ala Koopera – klavijaturiste, pjevača i idejnog vođe prve inkarnacije banda – te glasa pridošlog pjevača Davida Clayton-Thomasa, zbog još tri nova glazbenika sada deveteročlanog banda te krucijalnog pomaka s Kooperovog bluesy jazza na komercijalno uspješniji amalgam rocka, folka, countryja, soula i bluesa kojem su dodani i klasika i jazz. Zapravo, u drugoj fazi Blood Sweat & Tears su zadržali neke temeljne i dobitne sastojke Kooperove fuzijske jazzy-blues-rock vizije, no uz “popističkiji” pristup i moćniji vokal. Mada bi se iz ovih riječi dalo zaključiti da su Blood Sweat & Tears krenuli prema mainstreamu, što je rezultiralo i dolaskom na vrh Billboardove liste albuma i “Grammyjem” za album godine, album je bio daleko od tadašnje middle-of-the-road produkcije. Baš kao i od gitarskog psihodeličnog tripa.

Da bi se pak moglo razumjeti kako je uspjelo doći na vrh rang liste albumu na kojem se našla trodijelna varijacija nadahnuta Erikom Satiem, odnosno “Variations On A Theme By Erik Satie”, ili gotovo dvanaestominutni jam jazz-blues rocka “Blues Part II” (u kojeg su uključeni dijelići “Sunshine Of Your Love” Creama, vječni Dixonov “Spoonful” te Kooperova “Somethin’ Going On”), valja shvatiti kontekst tadašnje scene. Jer na njoj je – što pokazuje i šareni žanrovski izlog najuspješnijih i najvažnijih albuma iz 1969. – doista sve postalo moguće. Čak i spajanja iskustva acid-rocka i folka, jazza i bluesa, zvuka big bandova i klasike…

Blood Sweat & Tears

Autorski brojevi s albuma bili su čisti zgodici. Balada “Some Times In Winter” Stevea Katza bila je uspjela stilizacija na razmeđu raskošnih aranžmana popa Brill Buildinga, big bandova i klasike te, s druge strane, rasnog folky-popa na tragu “kalifornijskih snova” grupa poput Mamas & Papas. Veliki hit “Spinning Wheel” kojeg je potpisao i sjajnom otpjevao David Clayton-Thomas bio je pak pop-rock broj sa soulom i jazzom nadahnutim puhačima, razigranim jazz ritmom, vodviljskim (beatlesovskim) umetcima te notom psihodelije. No albumu su pak poseban pečat dali coveri. Najprije odlično posvojena “Smiling Phases” Traffica pretvorena u rock brzac s puhačima i orguljama na tragu Memphis soula te jazzy klavirskim raspletom teme u maštovitoj improvizirajućoj dogradnji s obilatim promjenama ritmičkih predložaka. “When I Die”, znana iz repertoara sjajne kantautorice Laure Nyro, u novom je čitanju još više naglasila meka srastanja lirskog folky uvoda (u novom čitanju s usnom harmonikom u country stilizaciji) te dramatičnog nastavka broja u maniri bogato orkestriranih soundtracka westerna iz pedesetih i šezdesetih godina. Dakako uz dodatak klavira koji kao da je snimljen u kakvom salonu na Divljem zapadu, perkusija koje imitiraju konjski topot te uleta puhača i neočekivani raspašoj na kraju broja.  Još su dva standarda bila sjajno pročitana. “God Bless The Child” Billie Holiday odveden je u kozmičke sfere bluesa a “You’ve Made Me So Very Happy” Brende Holloway izvučena iz organskog gordyjevskog zvuka izvornika u prostor dramatične balade s sjajnim puhačim aranžmanima u kojima se zrcale tradicija big bandova, soula i atmosfera evergreenova “velike američke pjesmarice”.

Blood Sweat & Tears, kojima je karijera krenula nizbrdo početkom sedamdesetih nakon što su pod pokroviteljstvom Nixonove administracije krenuli na turneju “iza željezne zavjese” (pa svirali i u Zagrebu) te navukli gnjev post-hipijevske buntovne američke publike, nikad nisu bili jazz-rock band. Jer, za razliku od “Milesove djece” (Tony Williams Lifetime, Return To Forever, Weather Report, Mahavishnu Orchestra…) koji su slijedili fuzijski jazz započet Davisovim albumom “Bitches Brew”, bili su utemeljitelji mekšeg jazzy rocka (brass rocka) u kojem je bilo više naslanjanja na puhače big bandova, soula i rhythm and bluesa te folka i pop-rocka nego li Milesovog fuzijskog eksperimenta. Ipak, za sobom su zbog golemog komercijalnog uspjeha albuma “Blood Sweat & Tears” povukli mnoge: Chicago, The Ides Of March (koji im duguju nadahnuće za hit “Vehicle”), Swegas, If… pa i domaće Mi u kasnoj fazi djelovanja.

Cream

“Šlag” za kraj Creama

Zvali ga osrednjim albumom pa i čak “nedostojnim projektom” za oproštaj od velikog banda ili velikim albumom čije su koncertne snimke superiornije onima na “Wheels Of Fire”, a studijsko reprezentativno izdanje psihodeličnog hard-heavy rocka u “mekšem” izdanju, oproštajni album super grupe Cream znakovito nazvan “Goodbye”, nezaobilazan je u svakoj inventuri diskografije kraja šezdesetih. Naime “Goodbye” se može shvatiti i kao simbolično ušće svega što su Eric Clapton, Jack Bruce i Ginger Baker napravili na tri prethodna albuma.

Album je izvorno bio zamišljen kao dvostruki vinil (poput “Wheels On Fire”) sa ravnomjerno zastupljenim studijskim i koncertnim materijalom. Ovaj potonji je trebao uključiti snimke s oproštajne turneje uz poseban naglasak na zapis sa koncerta u londonskom Royal Albert Hallu iz studenog 1968. (koji je godinama kasnije objavljen i na DVD-u uz zanimljivi dodatak: intervju sa članovima banda koji objašnjavaju i demonstriraju svoje sviračko umijeće). Studijski  je pak snimljen na sessionu u IBC studijima u produkciji Felixa Pappalardija (znanog producenta, bliskog prijatelja banda  i basiste Mountaina). Spomenuti session je u listopadu 1968. iznjedrio samo tri skladbe na kojima je klavijature uz Brucea svirao i Pappalardi. Uzgred rečeno, na hitoidnom “Badge” i “Doing That Scrapyard Thing” Clapton je svirao gitaru “provučenu” kroz Hammondove Leslie zvučnike dobivši neobičan ton (onaj isti koji je rabio i na “While My Guitar Gently Wheeps” na “duplom bijelom” Beatlesa). Treća studijska tema “What a Bringdown” imala je potpis Gingera Bakera i bila njegov najbolji autorski prinos diskografiji Creama.

“Goodbye” je pokazao oba lica Creama. “Badge” – kojeg supotpisuju Clapton i George Harrison – dokazao je da su Cream, da su to željeli, mogli sjajno funkcionirati i u kompaktnijem formatu singl-ploče s hitoidnim potencijalom. Jednostavan blues/rhythm and blues uvod, Claptonov vokal, upečatljiva melodija, klavir u pozadini na tragu Beatlesa s “bijelog albuma”, sjajan gitarski solo lišen odveć improvizacija i “nasviravanja”… s “Badgeom” su otvorili širom vrata široj publici prijemčivijoj formi koju je, doduše, Clapton dijelom posvojio na prvijencu Blind Faitha. I Bruceova “Doing That Scrapyard Thing” je nosila istu poruku kao odlična stilizacija psihodeličnog folky-rocka naslonjenog (i klavirom i cijelim kabaretsko/vodviljskim aranžmanom) na pouke “Sgt Peppera” ili “Strawberry Fields / Penny Lane”. Treći studijski broj bio je pomalo u sjeni dvaju prethodnih brojeva iako je odlično sročen dramatičan komad sa upečatljivim refrenom, odličnim Gingerovim bubnjanjem i gitarom  ali i logičan nastavak prethodne Bruceove teme. Da su se odnosi unutar banda drugačije razvijali nije teško zamisliti i cijeli jedan studijski album na tragu trolista pjesama s “Goodbyea”.

Koncertni brojevi – dva covera i „Politician“ Petea Brownea i Brucea Taylora – donijeli su “klasičan” Cream sa dobro znanim bluesom nadahnutim improvizacijama trojice izvanserijskih glazbenika. Štoviše, bili su svirački superiorniji onima sa “Wheels On Fire”. U novoj verziji “I’m So Glad” Skipa Jamesa bila je miljama daleko od studijskog izdanja sa albuma “Fresh Cream”: očiti dokaz kamo je band u tri godine postojanja odletio! Sva trojica glazbenika osnovnoj su temi dali maštovite improvizacije, Bruce je sjajno otpjevao i odsvirao razigranim basom broj pretvoren u mahniti brzac, Clapton demonstrirao osnove frenetičnog hard-heavy blues-rocka, a Ginger svojim bubnjevima temu umalo pa pretvorio u vlastiti show. Claptonov novi “metalniji“ zvuk uz grmljavinu Bruceovog basa u uvodu “Politician” navijestio je pak i Sabbathe i doom-metal a energija koja pršti na sve strane bila je očita i u “Sitting On The Top Of The World”; fascinantnom bluesu  na tragu znamenite obrade “Crossroadsa”.

Svako novo vrijeme donosi nova čitanja i novi odnos prema materijalu iz nekih davnih vremena. Kao okorjeli fan Creama i jedan od onih uvjerenih da je riječ o pionirskom bandu bez kojeg možda ne bi bilo hard rocka i hard-bluesa kakvog danas znamo, nekoć sam (pa i u svim izdanjima “Rock enciklopedije”) “Goodbye” držao prije “dokumentaristički” važnim albumom sa svijetlim trenucima nego li pločom usporedivom sa “Wheels On Fire”. Danas mislim drugačije. Jer, najkraće rečeno, “Goodbye” je sjajno ostario sa svojih šest brojeva nominiranih za vječnost.