POP GALLAKSIJA | Cohenova i Dylanova remek djela iz Nashvillea

50 im je godina tek - esencijalni albumi rocka iz 1969. (6. dio)

Piše: Zlatko GALL

Cohen je prvijenac “Songs Of Leonard Cohen” objavio u prosincu 1967. te urbi et orbi oglasio golem skladateljski talent i osebujan izvođački stil. Album je bio nepatvoreno remek djelo s niskom pjesama koje su do danas ostale upisane na svakoj best of pjesmarici velikog singer-songwritera: “Suzanne”, “Sisters Of Mercy”, “So Long, Marianne”, “Hey, That’s Not The Way To Say Goodbye”… no, oduševljena kritika (a bogme i publika koju je, unatoč ne baš bajnoj prodaji albuma u SAD,  osvojio) pitala se može li nastavak donijeti istu kvalitetu. Sudeći po novom nizu izvanvremenih zgoditaka – “Bird on a Wire” (koju su kasnije snimili mnogi, od Joea Cockera, Joan Collins, Tima Hardina do Johnnyja Casha, Williea Nelsona ili Elvisa Costella), “You Know Who I Am”, “The Story of Isaac”, “Seems So Long Ago, Nancy”… – bio je, mada ga je dio kritike držao nešto slabijim od debuta. Ipak, kako je to zapisao jedan od kritičara (koji za razliku od kolege u Rolling Stoneu nije smatrao da je album ultimativan dokaz da “Cohen ne zna pjevati”) “najjači trenuci albuma pokazuju ogoljeni intimizam skladbi, njihovu smionu emocionalnu iskrenost koja je jednako uvjerljiva kao i na debutu te ne ostavlja nikakvu sumnju da je Cohen vodeća autorska kreativna ličnost na suvremenoj sceni“.

Snimanje albuma počelo je godinu ranije u produkciji Davida Crosbyja no, nezadovoljan suradnjom, Cohen je snimanje nastavio u Nashvilleu s producentom Bobom Johnstonom. Produkcija – jednostavnija te s minimalističkim aranžmanima – donijela je odmak od prvijenca, no – posve sam siguran –aranžerskim rješenjima savršeno ocrtala željenu atmosferu. Pomak je, recimo, bio očit u sintesajzeru korištenom u “A Bunch Of Lonesome Heroes” ili crkvenim orguljama koje su diskretno obojale “The Old Revolution”. U prvoj je sint sjajno legao uz isposničku akustičnu gitaru, akcente električne gitare i bas te “podebljao” upečatljivu melodiju naslonjenu na recepte “Suzanne”, dok je potonja skladba (inače objavljena kao singl u Velikoj Britaniji, za razliku od samog albuma koji je dospio na 2. mjesto rang liste, prošla bez većeg komercijalnog uspjeha) s orguljama duboko uronjenim u pozadini zvučne slike uz tek povremena “izranjanja”, dobila posebnu dimenziju. Johnston – koji je bio poznat i po suradnjama s Dylanom i Johnnyjem Cashom te Simon & Garfunkelom – bio je logičan Cohenov izbor budući da su mu sva tri slavna izvođača bila stilski i emocionalno veoma bliska. Potom, inzistiranjem na “skromnijim” aranžmanima, Cohen je očito htio naglasiti emocionalnost albuma te u njega unijeti dio novog pastoralnog okruženja Tenneesseja, gdje se iz New Yorka preselio.

Ključni broj albuma bila je “Bird On The Wire” – jedna od trajnožarećih i najpoznatijih Cohenovih skladbi i njemu posebno važnih pa je i godinama kasnije koncerte otvarao njome. Skladba je, govorio je, prvu skicu dobila u Grčkoj (točnije na otoku Hidra gdje je tijekom šezdesetih živio s opjevanom djevojkom Marianne), a završena, s ostatkom skladbi na albumu, u motelu u Hollywoodu tokom 1969. Sam Cohen je također kultnu skladbu opisao kao “jednostavnu country pjesmu” (to i nije baš daleko od istine jer cijeli album ima nešto od nešvilskog štiha zahvaljujući tamošnjim studijskim glazbenicima koji su svirali na albumu) pa ne čudi da je i njen prvi “cover”, verzija Judy Collins, bila u country-folk ruhu. No, kad je riječ o aranžmanu, najupečatljiviji u skladbi su gudači (violinu je na albumu svirao i veliki country glazbenik Charlie Daniels). “The Story Of Isaac” – još jedan izvanvremeni broj u minimalističkom izdanju – potvrdio je da se Cohen poput Dylana (ili kasnije Nicka Cavea) sjajno snalazi sa posvajanjem biblijskih motiva. Ovog puta u skladbi koja se čita i kao antiratna (protestna) tema. Na albumu se našla i sjajno posvojena “The Partisan” (u originalu “La Complainte du Partisan”), himnički broj koji govori o junacima francuskog pokreta otpora iz Drugog svjetskog rata te – još jedan hitoidni i vječni broj – bolna mračna tema “Seems So Long Ago, Nancy” o samoubojstvu “jedne obične djevojke”, kako je kazao Cohen negirajući tvrdnje da pjesma govori o Marylin Monroe. I brojevi na B strani vinilnog albuma bili su mahom uronjeni u mrak i melankoliju poput “Butchera”, sjajne bolno ispovjedne i emocionalno ogoljene “You Know Who  I Am” ili, unatoč ritmu stiliziranog country-valcera, “Lady Midnight”. Ona je bila obdarena i sjajnim orguljama u podlozi ispod akustične gitare na tragu Cashovih boom-chaka boom recepata koji su se protegnuli i na eksplicitniju country temu “Tonight We’ll Be Fine” s lucidno ubačenim drombuljama.

Nashville je čvrsta spona koja veže albume objavljene u travnju 1969. s potpisom dvaju najvećih i najutjecajnijih kantautora (singer-songwritera) rocka: Cohena i Dylana. Oba na etiketi velikog CBS-a iliti Columbije.

I deveti Dylanov album “Nashville Skyline”, kao i Cohenov “Songs From The Room” snimljen je u Nashvilleu u Columbijinom studiju A (gdje je već ranije s Johnstonom Dylan snimao “Blonde On Blonde” i “John Wesley Harding”). Nastao je suradnji sa nešvilskim vrhunskim glazbenicima (pa je, recimo, Charlie Daniels – kod Dylana u ulozi basiste i gitariste – svirao na oba albuma) te u produkciji Boba Johnstona. Potom, kao i u par Cohenovih brojeva gdje se “protestna nota” diskretno provukla, i Dylan je (naravno i očekivano) bio debelo inficiran tadašnjom uzavrelom političkom i društvenom zbiljom SAD-a nakon ubojstva Martina Luthera Kinga i Roberta Kennedyja te Nixonovog ulaska u Bijelu kuću. No, unatoč statusu supkulturne ikone i “glazbenika savjesti” koji je utjelovio sve ključne stavove buntovne generacije protivnika vijetnamskog rata i zagovaratelja ljudskih prava, dio kritike je albumu zamjerio izbjegavanje eksplicitnih političkih tema te ulazak u “mekane” vode countryja. Jer, kako je tada zapisao jedan kritičar “teško je oteti se dojmu da albumu nešto nedostaje; nije li taj idilični country krajobraz (o kojem Dylan pjeva – op. Z.G.) odveć dobar da bi bio istinit?”. A Dylan je na albumu bio iznenađujuće optimističan. Sretan.

Bob Dylan, Nashville Skyline

“Mekši” Dylan koji je “više djelovao kao pop ili country crooner” – kako je govorio doduše manji dio kritičara –  i melodiozne teme učinile su od “Nashville Skylinea” bestselerski album: prvi na britanskim i treći na američkim rang listama. Je li on bio slabiji od sjajnih prethodnika “Blonde On Blonde” i “John Wesley Harding”? Nipošto! Bio je drugačiji svjedočeći o trajnoj Dylanovoj želji da vlastitu ostavštinu ne doživljava kao stilsku okaminu i sankrosantno djelo već kao logičan dio evolucijskog procesa. Potom, “Nashville Skyline” – mada je za “rokerske puritance” djelovao jednako kao amplificirani “Highway 61 Revisited” na folk čistunce – nije došao iz vakuma jer se baš lijepo nadovezuje na “John Wesley Hardinga” i njegovu (i) countryjem obojenu “ruralnost”. Ipak, prije i poslije svega “Nashville Skyline” je – baš kao i neki drugi albumi iz iste godine, poput “Gilded Palace Of Sin” Flying Burrito Brothersa – pokazao da je “brak” između countryja i rocka ne samo moguć već i poželjan. Štoviše Dylan je bio jedan od izuzetno važnih glazbenika koji su dolazeći iz rocka rušili predrasude o countryju kao isključivo seljačkom, nazadnjačkom i politički konzervativnom prostoru glazbenog djelovanja. Potom, riječ je o izvanserijskom albumu s novom hrpom vječnih Dylanovih brojeva. Simbolično smješten na početku  duet s Johnnyjem Cashom “Girl From The North Country” jedan je od njih. S progresijom akorda koje je još bolje razradio na “Lay Lady Lay”, Dylan je u sjajnom duetu s Cashom napisao još jedan od velikih standarda koji je svojevrsni nastavak dobio i u “Nashville Skyline Ragu” kao još eksplicitnijoj (instrumentalnoj) potvrdi ulaska u prostor countryja. S upečatljivom usnom harmonikom velemajstora Charlie McCoya, pedal steel gitarom Petea Drakea te gitarskim finger-pickingom i bendžom (u dionicama koje su na trenutke podsjetile i na znamenitu “Dueling Banjos”) te honky-tonk klavirom. “To Be Alone With You” bila je pak sjajna country-bluesy skladba ili, ako ćete, prvorazredna country-rock tema baš kao i sjajna balada “Tonight I’ll Be Staying Here With You” (u vrijeme izlaska albuma, zahvaljujući mojim “nježnim godinama”, najdraži mi broj albuma). S klavirom koju dominira brojem, naglašenim bubnjem i sjajnom pedal-steel gitarom i električnom gitarom Freda Cartera Jr. bio je ultimativan komad dylanovskog country-rocka. “A” stranu vinila zatvorila je živahna “Peggy Day” kao stilizacija s elementima sporovoznog country-swinga, a drugu pak stranu ploče otvorila hitoidna “Lay Lady Lay”; zacijelo i najpoznatiji broj albuma. S toplim orguljama i pedal-steel gitarom, nježnim bubnjarskim /perkusionističkim obolom Kennetha A.Buttreya i gitarskim naglascima, lijena laganica uz Dylanov “novi” dublji croonerski vokal posve drugačiji od negdašnjeg nazalnog, “Lay Lady Lay” su pretvorili u instantni hit. Izvorno zamišljena kao dio soundtracka kultnog filma “Ponoćni kauboj”, kao singl se popela u gornji dom rang liste Billboarda i u Velikoj Britaniji te, kao i mnogi brojevi iz prve desetljetke Dylanove diskografske karijere, doživjela silne “covere” (od neizbježnih Byrdsa, Ramblin’ Jacka Elliotta i Everly Brothersa do Isley Brothersa, Duran Durana, Angélique Kidjo i Ministryja…). “One More Night” je bila još jedan prvorazredan country-rock broj u dylanovskom laid-back izdanju, “Tell Me It Isn’t True” balada u kojoj se zrcale iskustva s “John Wesley Hardinga”, a “Country Pie” žovijalan broj s razigranom pedal-steel gitarom koji je u kasnijim koncertnim verzijama pokazao svoj potencijal kao rasna “bendovska” country-rock tema. Zaključna “Tonight I’ll Be Staying Here With You” – kao treći uspješni singl skinut s albuma – bila je veličanstvena točka na “i” sjajnog albuma. Kao svojevrsni logični nastavak countryjem ozračenih brojeva s prethodnog “John Wesley Hardinga” (točnije, skladbi “Down Along the Cove” i – posebice – “I’ll Be Your Baby Tonight”), “Tonigh I’ll Be Staying Here With You” obilato rabi međuigre gitare, klavira i pedal-steel gitare, ali ima nešto i od atmosfere “Just Like A Woman” (dakako, postignute posve drugim glazbenim sredstvima poput pedal-steel gitare koja je preuzela ulogu orgulja u drugom planu). Najkraće rečeno, jedan od vrhunaca albuma koji zaslužuje posebno mjesto na podužoj listi Dylanovih diskografskih remek djela.