Piše: Zlatko GALL

Najkraće rečeno, ima nešto čudesno u tom Memphisu i tamošnjim studijima u kojima su još od polovine pedesetih snimani mnogi nezaboravni albumi rock and rolla, bluesa, soula…

Naravno, tu je legendarni studio Sun recordsa u kojem su snimana znamenita izdanja pionira bluesa, rhythm and bluesa, rockabillyja, countryja i rock and rolla (Howlin’ Wolfa, BB Kinga, Elvisa, Jerryja Lee Lewisa, Johnnyja Casha, Rufusa Thomasa, Carla Perkinsa…) te legendarni Staxov studio. Potonji bivši “dom” Otisa Reddinga, Rufusa i Irme Thomas, Isaaca Hayesa, Staple Singersa, Alberta Kinga… smješten na adresi McLemore Avenue (znanoj i po istoimenom albumu-hommageu Beatlesima i “Abbey Roadu” Booker T & MG’s-a, tamošnjeg “kućnog benda“) koji je danas preuređen i dograđen u muzej. No u Memphisu su i danas Royal Studios iliti negdašnja baza Hi Recordsa, Ala Greena, kućnog Hi Rhythm banda i, naravno, producenta Williea Mitchella. Ili, ako ćete, studio u kojem i u “novo doba” snimaju face poput Roberat Planta ili Keitha Richardsa. I kroz Ardent studios su tijekom pedeset godina postojanja snimali mnogi stari i mlađi velikani: Sam & Dave, Isaac Hayes, Staples Singers, Leon Russell, Bob Dylan, Led Zeppelin, James Taylor, ZZ Top, R.E.M., George Thorogood, Allman Brothers, Stevie Ray Vaughan, White Stripes, Cat Power, The Raconteurs…

Na najužem popisu velikih značajnih studija je i American Sound Studio; i on kao i mnogi drugi danas na novoj lokaciji. Podsjetnik na mali stari studio kojeg je osnovao producent Lincoln Chips Moman (jedna od viđenih faca i u povijesti etiekte Stax) je zapanjujuća brojka od 120 ploča snimljenih u American Sound Studios koje su dospjele na rang liste. Među brojnim hitovima (na kojima je svoj obol dao i sjajan Momanov “kućni band”: gitarist Reggie Young, bubnjar Gene Chrisman, klavirist Bobby Wood, orguljaš Bobby Emmons te basisti Mike Leech i Tommy Cogbill) bili su i izvanvremeni “Son Of The Preacher Man” Dusty Springfield te “Suspicious Mind” Elvisa Presleya.

Dusty In Memphis

Dusty je u Memphis stigla 1968. kaneći u suradnji s velikim magovima rhythm and blues/soula producentima Jerryjem Wexlerom, Tomom Dowdom i Arifom Mardianom reanimirati karijeru koja je posustala nakon prave hrpe hit singlova iz ranijih godina. Među njima i zimzelenih poput „Wishin’ And Hopin’“, „Anyone Who Had a Heart“, „Just Don’t Know What to Do With Myself“, „Losing You“, „In the Middle of Nowhere“, „You Don’t Have to Say You Love Me“, „All I See Is You“, „The Look of Love“…. Odluka da se pjevačica sjajnog soulom nadahnutog glasa u kolijevci soula okrene materijalu koji bi je udaljio od Brill Building Popa koji je u vrijeme psihodelije i „ljeta ljubavi“ bio istoznačnica za „kuruze“ i „ljige“, bila je posve logična. Uz to i opravdanje za početak nove epizode u bogatoj karijeri pjevačice nakon potpisivanja za drugu diskografsku etiketu: znameniti Atlantic records. Naravno, Dusty je već imala iskustvo s izvedbama rhythm and blues standarda, no „Dusty In Memphis“ je trebao biti njen prvi rhythm and blues/soul album. Snimanje u American Sound studiju je započelo u kasno ljeto 1968. s vrhunskom ekipom u kojoj su, osim tri producenta, bili i Sweet Inspirations u ulozi nenadmašnih pozadinskih vokala, instrumentalna grupa Memphis Cats koje su predvodili gitarist Reggie Young i basist Tommy Cogbill odnosno Momanova  “studijska mafija” koja je ostavila traga na nekim ključnim izdanjima Wilsona Picketta, Arethe, Box Topsa, ali i Elvisa Presleya. No snimanje nije prošlo bez golemih trzavica jer Dusty nije bila zadovoljna materijalom, ali ni izborom većine ponuđenih skladbi iako su ih potpisali veliki autori poput Gerryja Goffina i Carole King, Barryja Manna i Cynthie Weil, Michela Legranda, Randyja Newmana te nezaobilaznog dvojca Bacharach-David. Skladbe, držala je, bile odveć bliske starim baladama umjesto da naglasak bude na funkoidnom “masnom” zvuku po kojem je Memphis bio poznat te bržim brojevima na tragu Arethe Franklin. Jedine iznimke su, kako je kasnije tvrdila, bile „Son of a Preacher Man“ (skladba koju je, po Wexleru, ranije odbila Aretha) i „Just a Little Lovin’“; brojevi koji su joj legli iz prve. Pjevačica se po osobnom priznanju u studiju loše osjećala, bila u panici, zanovijetala (“stvorila sam pravi pakao Wexleru a on je bio beskrajno tolerantan”, govorila je kasnije) pa na kraju i tvrdoglavo inzistirala da se snimanje vokala ponovo obavi u New Yorku. Razlog je, veli, bio jednostavan: budući da je do tada mahom sama producirala svoje snimke (mada nigdje nije bila navedena kao producent) te naučila na ulazak u studio i snimanje vokala uz zgotovljene aranžmane i precizno skrojenu konačnu zvučnu sliku, naglasak na spontanosti i pjevanju samo uz snimljenu ritam sekciju na čemu su inzistirali u Memphisu, nimalo joj nisu odgovarali.

No album, koji je u vrijeme izvornog objavljivanja u Americi 19. siječnja 1969. (i tri mjeseca kasnije u Velikoj Britaniji) veoma loše prošao na tržištu, do danas je zapamćen kao remek djelo, a njegov singl – i jedini veliki hit koji je u studenom 1968. najavio album – “Son Of The Preacher Man”, najpoznatiji broj u dugoj Dustynoj karijeri. Album naprosto nije imao ni jedan slabi ili osrednji trenutak. Bio je čisto remek djelo.

Uvodna „Just A Little Lovin’“ je fascinantna balada iz radionice Mann – Weil kao savršen spoj najbolje tradicije Brill Buildinga, raskošne orkestracije, sjajne ritam sekcije i onozemaljskog vokala (koji je nadahnuo mnoge pa i Adele i Duffy), a „So Much Love“ pravi biser Goffina i Carol King; skladba na tragu njihova najboljeg autorskog rukopisa združena sa diskretnim stilizacijama soula (naglascima gitare, pozadinskih vokala…) te vokala koji Dusty predstavlja kao “bijelu Arethu”. „Son Of The Preacher Man“ Ronniea Wilkinsa se izravno naslonio na prethodnu temu, no uz još naglašeniji pečat soula, razigranog basa, pozadinskih vokala i sjajnih puhača kao zaštitnog znaka Memphis-sounda. „I Don’t Want To Hear It Anymore“ je veličanstvena tema Randyja Newmana s aranžmanom/orkestracijama koji – mada bez eksplozija i naglih uleta – naglašavaju dramatičnost i emocionalnost lirskog broja (u kojem se osjete i spectorovska rješenja). „Don’t Forget About Me“ je suvremenija pop tema Carol King u Dowdovoj produkciji koja je posegnula i za puhačima soula i za pop-rock rješenjima s gitarskim sitnovezom i moćnom ritam sekcijom. Balada „Breakfest In Bed“ Eddiea Hintona je, uz „Son Of The Preacher Man“, još jedna čistokrvna “memfiška” soul tema, a „Just One Smile“ (Randyja Newmana) sjajna balada. „The Windmills Of Your Mind“, znana Legrandova tema čijem se uvrštavanju Dusty žestoko protivila, bljesnula je novim sjajem i otišla u vječnost baš kao i „In The Land Of Make Believe“ Bacharacha i Davida. Oba broja su – kako je u bilješci za jedno od Rhinovih reizdanja s “bonusima” neobjavljenih pjesama napisao Jim Feldman – “vrhunac sofisticiranosti u popu”. „No Easy Way Down“ (jedan mi od najdražih brojeva albuma te još jedan veliki broj dvojca Goffin-King) rasna je balada obdarena memfiškim začinima puhača, klavira, pozadinskih vokala, gitare… Takva je i zaključna laganica „I Can’t Make It Alone“ istog autorskog para.

„Dusty In Memphis“ još jedan je od vječnih albuma koji je slabo prošao kod publike, no zadovoljštinu dobio upisom na popis najboljih pa i u Grammyjev Hall Of Fame. Zasluženo!

From Elvis In Memphis

Na snimanje svog desetog studijskog albuma (objavljenog u lipnju 1969. na etiketi RCA Records) u American Recording Studio Elvis je stigao početkom 1969. Odluka da se “vrati doma” i u Memphisu snimi novi album, kao i u slučaju Dusty Springfield, bila je potaknuta nakanom o zaokretu u karijeri. U Elvisovom slučaju dijelom zbog slabije prodaje (od 1964. do 1968. jedini Top 10 hit bila je „Crying in the Chapel“), ali i zbog vraćanja kredibiliteta “kralja rock and roll” ozbiljno narušenog niskom drugorazrednih filmova i “soundtrack” albuma kojima se – odustavši od koncerata – uglavnom bavio nakon povratka iz vojske početkom šezdesetih. Odluci da se nakon 14 godina izbivanja vrati u studio u Memphisu i tamo snimi novi album prethodio je uspjeli “eksperiment” sa – danas čuvenim – televizijskim božićnim “specijalom”, odnosno povratničkim koncertom u studiju NBC-ja koji je pobrao sjajne krititike i oduševio staru Elvisovu publiku.

Za razliku od dotadašnje prakse snimanja u studijima RCA, Presley je izborio da se novi album snima u American Recordings studiju te da producent bude tamošnji studijski i producentski mag Chips Moman. Naravno, u istom je paketu dobio i njegov “kućni band” The Memphis Boys. Uz njih su išli i nadahnuti aranžeri Green Spreen i Mike Leech pa su, uz Momanovu želju da na album uključi elemente soula, gospela, ali i countryja te bluesa, aranžmani imali mnogo manje gudača i raskošnih orkestracija u korist naglašenije ritam sekcije. Moman je tako starog/novog Elvisa i glazbom ponovo približio rock, country, soul i rhythm and blues publici. Kojoj se – uzgred rečeno – Elvis obraćao i jasnom porukom s ovitka albuma odjeven u crnu kožu, s crvenom maramom oko vrata i električnom gitarom u rukama.  

Snimanje je započelo 13. siječnja, a s Elvisom je u studio ušla i već uobičajena pratnja prijatelja i “menažerija” koju je sa sobom vukao menadžer Colonel Parker. Iako su tog dana snimane „Long Black Limousine“, „Wearin’ That Loved On Look“ i još par tema koje se nisu našle na albumu, Moman je bio frustriran atmosferom u studiju te zatražio od Elvisa da na snimanje idućeg dana dođe bez velike pratnje. Tada su, u primjerenijoj  studijskoj atmosferi, snimane „I’m Moving On“ i „Gentle On My Mind“, no zbog problema s grlom i Elvisovom prehladom nastavak snimanja vokala odgođen je za 20. siječnja kad su snimljene čak 23 “radne verzije” budućeg mega-hita „In The Ghetto“.  Tijekom pauze i snimanja instrumentalnih dijelova Moman i predstavnik Elvisovih izdavačkih prava iz tvrtke Hill & Range sukobili su se oko prava (posebice za skladbe koje se nisu našle na albumu te kasniji mega-hit „Suspicious Minds“ i „Mama Liked the Roses“), no spor je razriješen Presleyjevom bezrezervnom podrškom Momanu. Mnogo važnije je, pokazalo se, bilo njegovo puno povjerenje u Momanove producentske i aranžerske zamisli. Chips Moman naime nije želio biti samo davatelj usluga već je coverima skladbi koje je Elvis želio snimiti dodao i popis svojih odbranih pojesama; skladbi koje je producirao i, naravno, bio vlasnik njihovih izdavačkih prava (odatle i sukob sa tvrtkom Hill & Range). Srećom jer među Momanovim izabranim brojevima bile su i sjajne „Only The Strong Survive“ (inače soul hit Jerryja Butlera) te country tema Hanka Snowa „I’m Moving On“. Oba broja Moman i Elvis su pretvorili u prvorazredne zgoditke. „Only The Strong Survive“ našla se kao druga na A strani ploče – odmah poslije razigrane „Wearin’ That Loved On Look“ sa savršeno sparenim gospel vokalima, razigranim gitarama, tipičnim hammondom memphis-soula i bluesa, razbarušenim ritmom i Elvisom u mladenačkoj formi – sročena kao pitki broj u najboljoj tradiciji velikana južnjačkog soula s kojima se Elvis bez problema može mjeriti. “I’m Moving On“ je pak kao country/rockabilly broj dobila injekciju funkyja i puhače. „I’ll Hold You In My Heart“ i „It Keeps Right On A-Hurtin’“ (bazična country tema ozračena soulom)   su klasične Elvisove laganice (lijeno se kotrljajući poput „Green Green Grass Of Home“), “Long Black Limousine“ odlična tema sa soul puhačima i gospelom nadahnutim pozadinskim vokalima kao podrškom Elvisovom upečatljivom glasu a „Power Of My Love“ izvrsna blues tema. „Gentle On My Mind“ je pravi klasik i jedna od onih izvanvremenih Presleyevih izvedbi kojima je coverima dao novi život. „After Loving You“ Eddyja Arnolda je još jedan naklon „rodnoj grudi“ i rhythm and blues klasici Memphisa, „True Love Travels On A Gravel  Road“ country-soul balada, a „Any Day Now“ klasična velika skladba Burta Bacharacha odnosno dramatičan pop broj s Elvisom u top-izdanju. Zaključni broj i najveći hit albuma (koji je Elvisa vratio na vrh rang lista) je nezaobilazna „In The Ghetto“ Maca Davisa. Budući da je riječ o svojevrsnoj protestnoj pjesmi koja govori o bijedi života u getu, Elvis ju u početku nije želio imati na albumu no – srećom – na Momanov nagovor našla se na albumu i, rekoh, postala nezaobilazna na svakoj budućoj kompilaciji.

„Elvis From Memphis“ je došao do 13. mjesta američke rang liste najprodavanijih albuma, a – eto zanimljivosti – sa britanskoh vrha rang lista su ga skinuli Jethro Tull sa „Stand Upom“. Kao simboličan dokaz dolaska novih vremena. S onima „starima“ Elvis se oprostio na najbolji mogući način: jednim od najboljih albuma u karijeri.