POP GALLAKSIJA | Fairport Convention – Kraljevi britanskog folk-rocka

Najbolji albumi šezdesetih (30)

Piše: Zlatko Gall

„Koncem šezdesetih glazbala britanskog folk revivala (koji je već prošao nekoliko faza tijekom pedesetih s glazbenicima poput gitarista Davyja Grahama i Martina Carthyja te i bendovima koji su folku dodavali primjese jazza i bluesa) su se amplificirala. Grupe poput Fairport Convention, Fotheringay i Steeleye Span uvele su niz inovacija. Fairporti su , prema iskazu jednog od utemeljitelja, basiste Ashley Hutchingsa, „nastojali skovati englesku rock glazbu nadahnutu folkom“ a Steelye Span (kojima je Hutchings kasnije pristupio) pak „svirati na tradicionalan način no električnim glazbalima“…“.

Ovaj citat Davea Langa objavljen u knjižici koja je pratila referentni box o britanskom folk-rocku „Electric Muse“, najbolje govori o jednom bitnom odsječku scene šezdesetih čiji su se utjecaji protegnuli u desetljeća koja su slijedila. Konačno s folkom nije samo očijukao Jimmy Page u Led Zeppelinima, Yardbirds, Jethro Tull, Renaissance, Fotheringay, Gerry Rafferty, Ralph McTell, Magna Carta, Incredible String Band, rani Tyranosaurus Rex (prije nego li su postali T Rex), Strawbs… te mnogi drugi britanski glazbenici iz sedamdesetih već su poduke tog prvog amplificiranog vala folk-rocka bile očite i kod glazbenika stasalih na novovalnoj sceni osamdesetih te na indie sceni u novom mileniju.

No posebno mjesto ipak zaslužuju Fairport Convention; nesumnjivo i najbolji i najznačajniji britanski folk-rock band poznih šezdesetih koji je skovao prototip folk-rocka. Podjednako vješti u posvajanju tradicionalnih folk tema i u pisanju vlastitih autorskih skladbi Fairport Convention su od osnutka 1967. bitan poticaj i utjecaj primili s druge strane Atlantika od Dylana i Byrdsa te ranih albuma Jefferson Airplanea. Uostalom, zbog koncerata na kojima su izvodili i skladbe Dylana i Joni Mitchell zaradili su titulu „britanskih Jefferson Airplanea“. Grupu su osnovali gitarist i pjevač  Richard Thompson (čija se plodna karijera protegla i  u dvijetisućite), Simon Nicole (ritam gitara i vokal), basist Ashley Hutchings, te bubnjar Shaun Frater (kojeg je brzo zamijenio Martin Lamble) no dolaskom pjevača i gitariste Iana Matthewsa i pjevačice Judy Dyble ustaljuje se postava koja 1968. snima nastupni album.  Iako su svi u grupi pjevali Matthews i Dyble su odradili većinu vokala s tipičnim izmjenama i dvoglasima muško-ženskog glasa s natruhama poetike kalifornijske škole i The Mamas & The Papas.

Album „Fairport Convention“ snimljen za Polydor-England donio je covere manje znanih brojeva Joni Mitchell („I Don’t Know Where I Stand“ i „Chelsea Morning“), britanskoj publici razmjerno nepoznatog folk dua Jim & Jean i Emitta Rhodesa (čija je „Time Will Show The Wiser“ otvorila album) te tradicionalnu američku folk temu „Jack Of Hearts“ koju je popularizirao Dylan. Autorske skladbe bile su tek nagovještaj kasnijih dosega no brojevi poput „Decamerona“ – u muško-ženskom dvoglasu koje je davalo na Jefferson Airplane ali i na kasnije snimke Grama Parsonsa i Emmylou Harris)- te „Sun Shade“ (sa brazilskim utjecajem) bile su dokaz da je band na pravome putu. Pokazao je to slijedeći  album na kojem je Dyble zamijenila sjajna Sandy Danny – unisono glasovima publike i kritike proglašena najboljom britanskom folk pjevačicom.

Album „What We Did On Holidays“ objavljen je na novoj etiketi Island Recordsa kao odgovor benda na slabu prodaju i manjkavu distribuciju nastupnog albuma. Albumu – koji je u SAD objavljen pod imenom britanskog prvijenca „Fairport Convention“ unoseći trajnu zbrku među diskofile – nosio je pečat Sandy Danny i njenog onozemaljskog vokala te bio, kao i prethodnik, sastavljen od nadahnutih verzija manje znanih ili Britancima posve nepoznatih pjesama Joni Mitchell i Dylana te izvrsnih autorskih zgoditaka. Među potonjima posebno mjesto zaslužuje Thompsonova „Meet On The Ledge“. Balada s tipičnim dvoglasima, himničkim refrenom u maniri The Mamas And The Papas i Thompsonovim gitarskim naglascima sparenim s klavirom objavljena je i kao singl te je postala prvi klasik u opusu banda. Ništa slabija nije bila ni „Fotheringay“ Sandy Denny, gotovo ambijentalna laganica s eteričnim vokalom (na tragu Joni Mitchell) i melodijom nadahnutom engleskim folkom  te coveri poput „Eastern Rain“ – gotovo nepoznata tema Joni Mitchell – ogrnute psihodeličnom folk koprenom, Dylanove „I’ll Keep It With Mine“ u kojoj je dylanovskoj folk gitari i solo dionicama Sandy Denny dodano i „kalifornijsko“ višeglasje u raspletu teme. Na albumu su se našle i stare engleske  folk skladbe „Nottamun Town“ i  „She Moves Through the Fair“. Fairport Convention su na svom drugom albumu postigli savršen spoj autorskih pjesama, manje znanih covera aktualnih (američkih) autora pročitanih na originalan način te starog folk-materijala, brišući razlike među njima te u svom autorsko-izvođačkom talioničkom loncu „zakuhali“ posve novu folk-rock leguru.

 

Treći album „Unhalfbricking“ također iz 1969. godine bio je dijelom logičan nastavak prethodnika a dijelom ipak album postupne tranzicije koja je vodila ka engleskoj inačici folk rocka. Naime, odlaskom Iana Matthewsa (objavio je veoma dobri samostalni album „Matthews Southern Comfort“ a potom osnovao vlastitu grupu Plainsong) koji je sudjelovao samo na snimanju „Percy’s Song“ – odličnog covera Dylanove skladbe – kao da je nestala spona koja bi posvojenice američkih autora, autorske brojeve i tradicionalne folk teme čvrsto povezivala u cjelinu. No, mada nešto slabiji od prethodnika i ovaj je album donio zgoditke u sve tri „kategorije“. Sandy Denny je kao autorica debitirala iznimnom „Who Knows Where the Time Goes?“ te ništa slabijom „Autopsy“. Ova prva je postala klasik nakon što ju je snimila Judy Collins a kasnije mnogi drugi izvođači različitih profila poput Nine Simone, Nane Muoscouri, 10.000 Maniacsa, Nancy Griffith, Cat Power, Sinead O’Connor… a potonja jedan od „skrivenih“ bisera albuma. I Dylanove „Percy’s Song“ – blago ozračena countryjem,  „If You Gotta Go, Go Now“ preimenovana u „Si Tu Dois Partir“ i prevedena na fuzijski folk-cajun (ujedno i veliki britanski hit) te „Million Dollar Bash“ kao bluegrass-folk stilizacija, vrijedne su svake pažnje. Takva je i obrada tradicionala „A Sailor’s Life“ pretvorena u jedanaestominutnu nadahnutu verziju stare folk teme na kojoj je po prvi put gostovao budući stalni član banda, violinist Dave Swabrick. „A Sailor’s Life“ koju je za album preporučila Sandy Denny bila je i simboličan ulazak banda sve dublje u prostore zaboravljenih folk tema no obrada je pokazala i sklonost ka iskustvima psihodeličnog „mantričkog“ ponavljanja osnovne melodije uz prizvuke i istočnjačkih utjecaja križanih s brit-folkom u međuigrama violine i Thompsonove gitare.  

Album je, kao i prethodnik, band približio široj rockerskoj publici zahvaljujući i podršci utjecajnog radijskog DJ-a Johna Peela (koji je band odveo i u studio BBC-ja snimajući sessione kasnije objavljene na albumu “Heyday“).

Povratak s jednog koncerta u svibnju 1969. i prometna nesreća u kojoj su smrtno stradali bubnjar Martin Lamble i Thompsonova djevojka a većina članova zadobila povrede , zamalo je prekinula karijeru banda. Ipak, s Daveom Mattacksom za bubnjevima i Swabrickom kao novim članovima povlače se u englesku provincijsku izolaciju i počinju rad na novom albumu  „Liege & Lief“. 

Čak treći album objavljen te prijelomne 1969. ostaje zapamćen kao najbolji album Fairport Conventiona i njegovih kasnije stalno mutirajućih postava ali i najbolji album britanskog-folk rocka. Riječ je o albumu koji je dublje od prethodnika zaronio u tradiciju folka zahvaljujući možda najviše basisti Hutchingsu koji je, nakon što je otkrio „A Sailor’s Life“, započeo potragu sličnih skladbi u arhivi Cecil Sharp Housea. Ne čudi stoga da sjajan „Liege & Lief“ ima samo dvije autorske skladbe no iako je  riječ o albumu koji je najviše okrenut folku iz prašnjavih arhiva on je čistokrvni fuzijski folk-rock album s bandom koji je otišao korak dalje u povezivanju svojih amplificiranih glazbala i rockerske poetike sa standardima minulih stoljeća. Bilo je to itekako očito u eksplozivnim gitarama ili „jamovima“ s međuigrama violine i gitara prisutnim (uz, već ranije usvojena „kalifornijska“ višeglasja) i u uvodnoj „Come On Ya“ Sandy Denny. Fuzija je donijela pregršt zgoditaka pa obradu tradicionalne folk teme „Reynardine“ u sfumatoznoj izvedbi s kristalnim Sandynim vokalom koji se poput zrake sunca probija kroz sumaglicu otvara gitara a la Byrds. Još jedna tradicionalna tema „Matty Groves“ spaja stari „plesni“ broj s rockerskim pristupom (brodeći istom trasom kao i američki country-rockeri) dok A stranu vinila zaključuje „Farewell Farewll“, Thompsonova preinaka tradicionala u maniri tadašnjih folkom ozračenih  singer/songwritera s obaju strana Atlantika. I tradicionalni broj „Deserter“ je pročitan u sličnom izdanju usporenog valcera omiljenog kod country(rock) izvođača uz zanimljivu Thompsonovu „twangy“ gitaru i dramatične dionice u drugom dijelu broja dok „Medley“ sa svoja četiri „stavka“ nudi kombinaciju rockerskog „jiga“ koje su kasnije posvajali mnogi od East Of Eden sa svojom “Jig-a-Jig“ iz 1971. do irskih folk-rockera. „Tam Lin“ je bio još jedan čvrsti zagrljaj rocka sa žestokim gitarskim uletima i Thompsonovim solom na podlozi škotskog „reela“ a zaključna „Crazy Man Michael“ Thompsonova autorska folk balada (već uobičajeno odlične gitare)apsolutno usuglašena sa tradicijskim arhivskim materijalom.  

Album snimljen u produkciji Joe Boyda bio je nažalost i posljednji studijski projekt iznimne postave Fairport Conventiona jer  Hutchingson odlazi u Steeleye Span (koji 1970. objavljuju nastupni „Hark! The Village Wait“) a Sandy Denny osniva vlastiti band Fotheringay no nakon eponimnog albuma prvijenca 1971. započinje sjajnu samostalnu karijeru.

Fairport Convention su s novim basistom Daveom Peggom snimili 1970. odličan „Full House“ te i kasnijih godina – bez Richarda Thompsona koji je od 1971. sa suprugom Lindom i samostalno nastavio snimati iznimne albume – brodili istim kursom u različitim postavama. No, vrhunce iz Thompsonovih dana nikad više nisu dosegli.