Piše: Zlatko GALL

Tko je bio prvi? Britanski psihodelični band Nirvana 1967. s albumom „The Story Of Simon Simopath“ , Pretty Things sa svojim „S.F. Sorrow“ iz prosinca 1968. ili Who s „Tommyjem“ iz svibnja 1969.? Je li rock opera samo drugo ime za konceptualni album odnosno album sa ciklusom skladbi povezanih zajedničkom temom a glazbeno na tragu svite ili „prvi rođak“ mjuziklu s „rokerskim“ aranžmanima….?

Bilo koji odgovor na ova pitanja je, kako stoje stvari, „točan“. Jer, rock opera je sve to. Naime, u svim spomenutim slučajevima objavljena kao konceptualni album iliti album „s pričom“ a kasnije eventualno postavljena na scenu u formi rock-musicla.

„The Story Of Simon Simopath“ iliti priča o dječaku koji je želio da mu narastu krila britanske psihodelične Nirvane tipičan je album s nadrealnom pričom zamišljen i realiziran kao kolekcija tekstom povezanih brojeva i narativnim dijelom. Pretekao je tako za mjesec dana sličan projekt Moody Bluesa „The Days Of Future Past“ a još i više „Arthura“ Kinksa te albume Pretty Thingsa i Who.

Zanimljivo je da je producent albuma bio Chris Blackwell vlasnik Island records na čijoj je etiketi album i objavljen. Nirvanu je činio zanimljiv dvojac irskog glazbenika Patricka Campbell-Lyonsa (koji je participirao na albumu svirajući ponegdje gitaru) i grčkog skladatelja Alex Spyropouloa pa je album snimljen uz pomoć studijskih glazbenika i orkestra. Četvorka studijskih glazbenika postala je nešto kao stalni prateći bend dvojca za potrebe koncerata i televizijskih gostovanja no u cijelosti album nikad nije postavljen na scenu kao glazbeno-scensko djelo. Ipak, dao je niz veoma dobrih skladbi u osnovi s prilično maštovitim kombinacijama baroknog pop-rocka, elemenata psihodelije, pouka Briana Wilsona iz vremena oko „Pet Sounds“, Procol Haruma, Kinksa…  Nirvanin album moglo bi se čak proglasiti jednim od manje poznatih bisera britanske scene polovine šezdesetih. Recimo, posljednji broj albuma je fascinantna „Requiem To John Coltraine“ u kojoj srastaju jazz i psihodelija (kao anticipacija onoga što će kasnije raditi i Soft Machine),  uvodna „Wings Of Love“ dramatičan je broj s elementima baroknog popa koji je iznjedrio hit „Eloise“ Barryja Ryana, „Lonely Boy“ snena balada s upečatljivim orguljama, britpopovskim vokalima i aranžmanom s natruhama rukopisa Briana Wilsona, „Satelite Jockey“ vrhunska pop tema sa zaraznim refrenom i beatlesovskim višeglasjima a  „Pentacost Hotel“ očaravajuća balada s raspletom teme u britpop kakvog su izvodili bandovi poput Holliesa ili Move… uz dodatak stilistike Procol Haruma ili Moody Bluesa.

Pretty Things“, na početku karijere tipičan britanski rhythm and blues ili blues-rock band nadahnut Boom Diddleyem  i ljuti takmac Rolling Stonesa, u drugoj polovini šezdesetih se okreću psihodeliji pa u prosincu 1968. objavljuju „S.F. Sorrow“. Album (sniman usred „ljeta ljubavi“ u Abbey Road studijima u isto rijeme kad su Pink Floyd tamo snimali „A Saucerful Of Secrets“ a Beatles „Bijeli album“) do danas mnogi smatraju vraški bitnim konceptualnim albumom te prvom „pravom“ rock operom. „Tommy“ je naime objavljen pet mjeseci kasnije a Townshend je, naravno, negirao bilo kakav utjecaj albuma Pretty Thingsa na njegov projekt.

„S.F. Sorrow“ se temelji na kratkoj priči pjevača Phila Maya koja je pretvorena u ciklus pjesama o životu fikcijskog junaka Sebastiana F. Sorrowa koje čine album.  Za razliku od mnogih kasnijih srodnih projekata pa i samog „Tommyja“, „S.F. Sorrow“  ne gradi priču samo kroz tekstove pjesama već uz popratni narativ (tiskan u kratkim „poglavljima“ za kupce albuma) kojeg je na jedinim dvama koncertnim uprizorenjima „opere“ čitao Arthur Brown. Album je objavljen na etiketi EMI-a a prethodio mu je godinu ranije psihodelični eksperiment, odlični singl „Deffecting Grey“ s obilatom dozom indijskih i istočnjačkih instrumenata, distorziranih i proto hard-rock gitara, beatlesovskih vošeglasja, melotrona… Bio je to svojevrsni test za kasniji album kojeg je producirao EMI-jev studijski mag Norman Smith. Nadahnuće je bio „Sgt Pepper“ pa je Smith složio impresivnu mješavinu instrumentalnih i vokalnih kolaža poput velikog zvučnog puzzlea.

Uvodna „S.F. Sorrow Is Born“, kao i u „Tommyju“ govori o rođenju glavnog junaka priče a otvara ju akustična gitara (kakvu je rabio i Bowie na početku karijere) podebljana istočnjačkim glazbalima pa se odmah na samom početku vidi primjena ideja zakuhanih na godinu ranijem singlu. U „Bracets Of Finger“ uvodi a capella izvedba na tragu Beach Boysa a uključenje instrumenata temu odvlači u rasni psihodelični rock britanske škole (s primislima na „Sgt. Pepper“ koje se provlače kroz cijeli album) a „She Says Good Morning“ s orijentalnom uvodnom frazom još očitije kroči stopama Beatlesa (uz izniman učinak gitara). Album je dao niz čistih zgoditaka: dramatičnu „Death“ s čudesnim sitarom (atmosferom posve u kategoriji Moody Bluesa), „The Journey“ sa flamenco gitarom združenom sa sjajnim vokalima, „Old Man Song“ u kojoj raskošni vokali dograđuju dramatičan gitarski brzac, „I See You“ (koja bi mogla biti bliski rod „Nights In White Satin“)… Skladbe „Baloon Burning“ s gitarskom mantrom uz unisonu vožnju orgulja i izvrsna „Baron Saturday“ ostale su i kasniji standard svih inkarnacija banda.

Pretty Things su nekoliko puta „S.F. Sorrow“ izveli uživo uz pojačanja gostiju (među ostalima gitaru je svirao i Dave Gilmour) te objavili nastup iz Royal Albert Halla na albumu „Resurrection“.

Kao i mnogi kultni albumi iz šezdesetih ni „S.F. Sorrow“ nije prošao bajno na tržištu. U Americi su ga čak popljuvali kao lošu kopiju „Tommyja“ koji je u SAD bio objavljen nekoliko mjeseci prije američkog izdanja albuma Pretty Thingsa.

„Tommy“ je po mnogočemu ipak prva „prava“rock-opera. Naime, mada je i on najprije objavljen kao konceptualni album s pričom koja na okupu drži ciklus pjesama, za razliku od svih drugih postavljen je na scenu (recimo u Seattleu 1971.) kao punokrvna rock-opera, godinu kasnije dobio je orkestralnu verziju, po njemu je 1992. na Broadwayu postavljen mjuzikl te je 1975. pretočen i na uspješni film u režiji Kena Russella. Konačno, Who su album koncertno promovirali lijepi dio 1969. i 1970. i na velikim festivalima (Woodstock, Isle Of Wight…) i na svjetskoj turneji. Potom kulturološki značaj „Tommyja“ i njegov utjecaj na tokove popularne kulture najveći je od svih mogućih konkurenata. Baš kao i komercijalan uspjeh jer je izvorni album prodan u više od dvadeset milijuna primjeraka a tome svakako valja pridružiti i filmski soundtrack (na kojem su svoj obol osim Who dali Tina Turner, Elton John, Eric Clapton…) te hitove „Pinball Wizzard“, „I’m Free“, „We’re Not Gonna Take It“… koji su objavljeni kao singlovi ili na kmpilacijama.

„Tommy“ je bio logičan rezultat Townshendove želje da se sve više posveti ambicioznijim i kompleksnijim glazbenim formama. Pokazala je to i svojevrsna rock-suita ili prava mala opera „Rael“ na albumu „Who Sell Out“. Potom, glazbeno „odrastanje“ je donijelo i napuštanje starog modovskog životnog stila i težnje ka duhovnošću koju je Townshend pronašao u učenjima gurua Meher Babe čija su učenja odnosno duhovne tehnike izravno utjecale na skladbe s „Tommyja“ poput „Welcome“ i „Amazing Journey“.  

Snimanje albuma je počelo u rujnu 1968. na osam kanala što je bendu omogućilo dosnimavanja i korištenja različitih instrumenata. Townshend je kao glavni autor na snimanje donosio demo materijale za koje je cijeli band dorađivao aranžmane. Dio skladbi bio je već završen i namijenjen nekim drugim projektima no sada pretočen u zaokružen materijal albuma. Snimanje se odužilo zbog zahtjevnog studijskog rada ali i prekida za koncerte pa je dvostruki album objavljen tek 17. svibnja 1969. Najavio ga je singl „Pinball Wizard“ (s onim do danas legendardnim i utjecajnim uvodom) a za njim „I’m Free“ te „See Me, Feel Me“. Bili su instantni hitovi kao i album koji se odmah uspeo blizu vrha britanske rangliste no kritike su bile podijeljene. Baš kao i danas. Dio kritičara je smatrao da je „Tommy“ pionirski poduhvat koji je bitno proširio horizont rocku a drugi mu pak zamjerali pretencioznost. Istina je zacijelo negdje na pola puta između ova dva suprotstavljena stava. Singlovi i brojevi poput „Acid Queen“, „Sensation“, „We’re Not Gonna Take It“ svakako su vrijedni upisa na best of no – što netko davno reče – teško da bi ikome s izvornog albuma nedostajale „Underture“ ili „1921“…

Ta dva sučeljena lica „Tommyja“ je kasnije zgodno objasnio Townshend tvrdeći da je htio na istom albumu imati skladbe zamišljene kao pravi rock single te skladbe s dubljom „duhovnom“ porukom.