Piše: Zlatko GALL

Koja skladba utjelovljuje psihodeliju „ljeta ljubavi“, acid rock San Francisca, hipijevštine i kontrakulturnog pokreta ukuhanog na ulicama Haight-Ashburyja? Samo jedna, naravno – „White Rabbit“ Jefferson Airplanea. Hit singl skinut s njihovog drugog kultnog albuma „Surrealistic Pillow“ iz 1967. napisala je godinama ranije Grace Slick dok je još bila u grupi The Great Society a u novi ju je bend, gdje je pristigla nakon njihova prvijenca, donijela kao prtljagu. Baš kao i još jedan mega hit s istog albuma, „Somebody To Love“. Zašto baš „White Rabbit“? Zato jer je ona – sa likovima iz „Alice u zemlji čudesa“ – bila tipična „acid tema“ (dio kritičara nazvao ju je posve točno „acid bolerom“) napisana, po tvrdnji same Grace, nakon narkotičkog tripa, pjevana netipičnim ženskim vokalom uz sve naglašeniji emocionalni naboj i žešću/glasniju svirku benda u svakom novom krugu pjesme. Sve do gotovo himničke završnice.  

Jefferson Airplane su bili prvi psihodelični band iz San Francisca koji se u šezdesetima dobacio do sveameričke publike skrenuvši pažnju na tamošnju osebujnu scenu, njihove acid rock gitare, čudesna križanja s folkom i jazzy improvizacijama te bili pravi ambasadori i hipijevštine i ljevičarskog anti-ratnog pokreta koji je s njom išao pod ruku. Iznimni učinci gitariste Jorme Kaukonena, muško-ženski vokali Grace Slick i Martina Marty Balina zaslužni i za hitove i golemu popularnost (i podršku kritike) koju je uživao bend odražavali su i sam karakter grupe u kojoj su se jake autorske ličnosti „natjecale“ za ulogu lidera. Moglo bi se kazati srećom jer diskografija Jefferson Airplanea u šezdesetima bila je sjajna. Potvrđena i nastupima u živo pa ne čudi da su bili sudionici –pače, headlineri – najvećih tadašnjih rock festivala od Monterey Pop festivala, Woodstocka i Altamonta do britanskog Isle Of Wight festivala.

Prvijenac „Jefferson Airplane Takes Off“ iz kolovoza 1966. prošao je prilično nezapaženo iako je materijal, s mahom Balinovim ljubavnim folky-rock temama, dao nekoliko veoma dobrih skladbi poput „It’s Not Secret“. I u njoj, kao i u jednako dobroj „Come Up The Years“ bio je očit Kaukonenov svirački talent i vješto spajanje folka i rock riffova, prepoznatljiv bas Jacka Casadyja te vokalni dvoglasi Balina i tadašnje pjevačice Signe Anderson.

Njenim odlaskom zajedno s bubnjarom Skipom Spenceom te priključenjem Grace Slick i jazz bubnjara Spencera Drydena Jefferson Airplane imaju „klasičnu postavu“ koja će bljesnuti na „Surrealistic Pillow“ i do 1970. snimiti niz odličnih albuma. Album je objavljen 1. veljače 1967. u produkciji Ricka Jarrada kojemu je obilato „ruku dao“ Jerry Garcia kao ko-producent u dijelu skladbi (godinama su trajali prijepori oko uloge ove dvojice na albumu), gitarist u par tema te „umjetnički savjetnik“.

Album je mjesec dana prije izlaska bio najavljen singlom „My Best Friend“, sjajnom temom Skipa Spencea s osunčanom melodijom i odličnim višeglasjima na tragu The Mamas & The Papas. Singl nije prošao najbolje no dva slijedeća su bili mega hitovi. Uz „White Rabbit“ i „Somebody To Love“  (još jedna skladba iz stare Graceine grupe koju je napisao njen tadašnji gitarist Darby Slick) popeo se u gornji dom rang lista i pospješio prodaju albuma. „Somebody To Love“ je skladba s efektnim spajanjima rhythm and bluesa i acida na tipičan način tadašnje scene San Francisca (pa i Big Brother & Holding Company) uz odlične dionice Kaukonena i Casadyja te ritam gitaru Paula Kantnera koja je stvarala upečatljivu podlogu. „She Has Funny Cars“ koja je otvorila album još je očitije pokazala instrumentalno umijeće trojke uz bubanj a la Bo Diddley te „dijaloge“ Balina i Grace Slick. Folk-rock baladu „Today“ otvara akustična gitara a poseban ton skladbi daje jednostavna repetitivna fraza električne gitare Jerryja Garcie koja stvara mantričko (psihodeliji tako omiljeno) ozračje broja. Slično je postavljena i psihodelična folk balada „Coming Back To Me“ kojoj pak poseban kolorit daje Gracein vokal i sviranje blok flaute (u ulozi koju je imala okarina na „Wild Thing“ Troggsa). „3/5 Of A Mile in 10 seconds“ je žestoka razrada temeljne blues teme uz praskavu Kaukonenovu gitaru (u solu) kao tipičan acid rock broj scene San Francisca no veoma bliska i poetici Stonesa. „D.C.B.A- 25“ je izniman psihodelični country-rock s patentiranim dvoglasima, „How Do You Feel“ – s blok flautom i akustičnom ritam gitarom i dvoglasima – novi dašak osunčane Kalifornije a „Embryonic Journey“ instrumemntalna akustičarska folk rock minijatura Jorme Kaukonena kao pokazna vježba njegova gitarskog umijeća. „Plastic Fantastic Lover“ zaključuje album kao ultimativan komad psihodeličnog folky-acid rocka Jeffersona.

Nakon objavljivanja „Surrealistic Pillow“ Jefferson Airplane radikalno mijenjaju stil nadahnuti i Hendrixom i Creamom s tranzicijom od mekših folky-psihodeličnih tema ka agresivnijem (gitarskom) zvuku. Pokazala je to zorno već prva skladba s prilično eksperimentalnog albuma „After Bathing at Baxter’s“ objavljenog 27. studenog 1967. Uvodna „The Ballad Of You & Me & Pooneil“, objavljena i kao singl, znakovito je  otvorena distorziranom gitarom na podlozi modificiranog rhythm and bluesa, razlomljenih melodijskih linija, klavira, uleta Kaukonenove gitarske distorzije i Casadyjevim solom  basa… te neobičnim dvoglasima Balina i Grace. Tema je zapravo djelovala kao „White Rabbit“ na amfetaminima. Jefferson Airplane su jasno i glasno poručili da ih ne zanimaju hit singlovi niti ranije milozvučne kalifornijske harmonije a Balin je, ulogu glavnog autora prepustio Keltneru i Grace.  „A Small Package / Young Girl Sunday Blues“ je još više naglasila eksperimentalnu stranu novih Jeffersona s prvim „kakofoničnim“ dijelom skladbe na tragu „Revolution no 9“ Beatlesa nakon kojeg kreće opaki acid-blues. “Martha“ je formalno nastavak psihodeličnog folk-rocka no i ona u ruhu drugačijem od brojeva s prethodnika (zapravo, veoma bliska poetici Traffica koju godinu kasnije) kao i žešća „Wild Thyme“ s odličnim gitarskim solom. „The Last Wall Of The Castle“ novi je rock brzac s tipičnim acid rock solom i distorzijom u srednjem dijelu broja a „Rejoyce“ neobična psihodelična klavirska balada s efektnim Casadyjevim basom  i folk-rock umetkom s orijentalnim začinima. „Watch Her Ride“ i „Want You Try/ Saturday Afternoon“ samo su naizgled „konvecionalniji“ rock brojevi dok je gotovo osmominutna „Spare Chaynge“ psihodelični instrumental s naglašenim Casadyjevim basom u uvodu i kasnijim gitarskim raspašojem iznad razigranih jazzerskih bubnjeva. I „Two Heads“ ogledni je primjerak zaokreta i eksperimenata na novom albumu iako tema naizgled vozi trasom „White Rabbita“ i „Somebody To Love“.

Očekivano „After Bathing In Baxter’s“ nije imao komercijalni učinak prethodnika no zato je njegov nasljednik „Crown Of Creation“ objavljen u rujnu 1968. vratio band na rang liste najprodavanijih albuma (na Billboardov Top 10) a da se bitno nije promijenila stilistika banda sve više okrenutog psihodeliji. Doduše u odnosu na prethodnik bio je na prvu „konvencionalniji“ i manje agresivan pa je uvodna „Later“ s akustičnom gitarom u folk temi i gugutavim Casadeyevim basom  bila bliska starim folk laganicama. No i ona u kopreni psihodelije koja je tih godina obilježila i mnoge britanske folk-rock autore i izvođače. Takva je i Kaltnerova i Balinova romantična psihodelična balada „In Time“. Bila je logičan uvod u jedinu tuđu skladbu na albumu, sjajnu sfumatoznu laganicu „Triad“ Davida Crosbyja koju je odbio njegov tadašnji band Byrds (a kasnije prigrlili Crosby Stills Nash & Young).Na „Star Track“ briljirao je Casady (zajedno s gitaristima i Kaukonenovim solom) pokazavši neponovljivi svirački stil koji je bas (koristeći i wah wah pedalu) pogurao u prvi plan kao jedan od vodećih instrumenata. „Share A Little Joke“ je svojevrsni nastavljač koncepta i instrumentalne podijele prethodnog broja sa sveprisutnim  Casadyjem i Kaukonenom u razmjeni instrumentalnih dionica. „Chishingura“ na velike rabi avant/psihodelične začine kao minijaturni zvučni elektronički (pionirski) eksperiment dok drugu stranu albuma otvara sjajna „If You Feel“ s maestralnim Casadyjem i Kaukonenom koji nastavljaju svoju lucidnu igru basa i gitare u oglednom zgoditku acid rocka. Naslovni Kantnerov broj (i singl) ima sve značajke Jefferson Airplanea u najboljem izdanju s gitarskim vezom, izmjenama bržih i folky-lirskih dionica, razigranim basom i sjajnom Grace Slick u dvoglasima s Mattyjem Balinom. „Greasy Heart“ je još jedan klasičan rock broj a zaključna „The House Of Pooneil Corner“ šestominutni psihodelični „ep“ s Grace (koja svira orgulje), dvoglasima, dramatičnim promjenama ritma, Kaukonenovim reskim gitarskim uletima i „efektima“ koji sugeriraju atomsku kataklizmu. Riječ je o ključnom broju albuma pa ne čudi da su ga Jeffersoni u studenom 1968. izveli uživo svirajući na krovu zgrade u New Yorku što je ovjekovječio znani filmaš (i rock dokumentarist) D.A.Pennebaker.

Nakon objave koncertnog „Bless Its Pointed Little Head“ u 1969. na kojem su se našle godinu ranije nastale snimke iz Filmore Westa  i Easta (album je dospio na američki Top 20) u travnju ulaze u studio Wallyja Heidera u San Franciscu i na 16 kanala (Ampex MM-1000) započinju rad na novom albumu „Volunteers“; posljednjem albumu najbolje i najuspješnije postave banda. Među gostujućim glazbenicima bili su nezaobilazni Jerry Garcia koji je svirao pedal steel gitaru, klavijaturist Nicky Hopkins, perkusionist (i kasniji bubnjar Jeffersona) Joey Covington te David Crosby i Stephen Stills. Uzgred rečeno „Volunteers“ je bio jedan od prvih albuma snimljenih na 16 kanala. Album je pratio žestoki sukob s diskografom zbog naslova albuma (band je želio da se zove „Volunteers Of America“) i tekstova koji su bili  eksplicitno politički angažirani odnosno antiratni s nerijetkim pozivom na pobunu i borbu protiv „establishmenta“ i autoriteta.  Uvodnom broju albuma „We Can Be Together“ našao se i stih „Up against the wall, motherfucker“ koji se dobro čuje na snimci ali je izbrisan iz teksta otisnutog na albumu. Naravno, problematična je bila i riječ „fuck“ ali i tekst „Eskimo Blue Day“ zbog uporabe riječi „shit“. Unatoč tome – ili možda i zbog toga – album je bio uspješan i na rang listama te hvaljen kod publike i kritike.

„We Can Be Together“ ima upečatljiv riff te dvoglase podebljane pozadinskim vokalima koji sugeriraju himničku dimenziju teme uz odličan klavir Nickyja Hopkinsa koji daje karakter cijelom albumu te Kaukonenovu gitaru koja je na „Volunteers“ posebno istaknuta. „Good Shepard“ je Kaukonenova obrada tradicijske country-gospel teme koju je i otpjevao uz nadahnuti gitarski solo koji se „šulja“ iz drugog plana, „Farm“ country-rock (s Garcijinom pedal steel gitarom) a devetominutna „Hey Frederick“ Grace Slick klavirom je podložena tema  s dramatičnim uvodom, promjenama ritma, moćnim basom i maestralnom solo gitarom. Fantastična završnica je pak donijela raspojasani jam session. Drugu stranu albuma otvara Kaukonenova „Turn My Life Down“ (na tragu kasnijih Claptonovih solo projekata) lagano začinjena i gospelom i južnjačkim bluesom u kojoj je s Hammondom gostovao Stephen Stills. Za njom slijedi „Wooden Ships“ u sjajnoj izvedbi znane Crosbyjeve teme s višeglasjima kakve su kasnije rabili i CSN&Y te superiornom gitarom. „Eskimo Blue Day“ je još jedan psihodelični klasik, „A Song For All Season“ novi zgoditak country-rocka a „Meadowlands“ kratka instrumentalna obrada ruske „Poljuško polje“ s Graceinim orguljama. Naslovna tema koja zaključuje broj nabrijana „Volunteers“ je poziv na revoluciju i pobunu s natruhama gospela i soula. I ona uz Kaukonenovu sjajnu gitaru i Hopkinsov klavir.  

Bio je to, rekoh, posljednji album najbolje postave Jeffersona jer grupu napuštaju Balin i Dryden (doduše našli su se još na snimci „Mexico“ sa singla iz 1970.). Jack Casady i Jorma  Kaukonen posvetili su se radu u svojoj blues-rock grupi Hot Tuna a Kantner i Grace Slick zajedničkim projektima. Nastavak je uslijedio tek 1972. s albumom „Bark“ bez Balina i Drydena s novim članovima violinistom Papa John Creachom i Covingtonom.